U potresnom pismu jedna je žena iskreno progovorila o teškom djetinjstvu. Priznala je da bolne, duboke rane zbog zlostavljanja koje je pretrpjela od strane roditelja nikada nisu zacijelile. Njezino pismo u cjelosti prenosimo u nastavku.
Prebacujem se između ljutnje i zahvalnosti. Moram biti zahvalna na toliko toga, ali ne mogu zanemariti svoju ljutnju.
Često sam ljuta zbog svega što sam doživjela tijekom odrastanja. Imam majku koja nema kapacitet da me istinski voli i odsutnog oca. Odgojena sam na način da ništa ne vrijedim, a u život "odraslih" ušla sam s niskim samopouzdanjem, s osjećajem da nisam dovoljna, da ne vrijedim i da ne zaslužujem biti voljena. Nosim užasan sram što dolazim od roditelja koji mi nisu pružili ljubav i sve ono što mi je bilo potrebno kao djetetu ili sada kao odrasloj osobi. Sramim se zbog emocionalnog i fizičkog zlostavljanja koje sam doživjela. Sram dolazi iz otrovnog doma. Povremene noćne more. Dovođenje u pitanje moje sposobnosti da budem dobra majka zbog toga kako sam odrasla. Užasan strah da neću biti dovoljno jaka da prekinem krug zlostavljanja.
Sramim se što izbjegavam svoju majku... što će ljudi misliti o meni? Ako to niste doživjeli, ne možete razumjeti moja emocionalna previranja. Možete pokušati, ali ako to ne iskusite iz prve ruke, nikada nećete u potpunosti razumjeti. Možete kimnuti glavom i ponuditi riječ ili dvije podrške, ali potajno me osuđujete. Kako netko može izbjegavati svoju majku nakon svega što je učinila za svoju djecu? Kakva to osoba radi?
Učinila je sve što je mogla, jer je i ona bila odgojena za neuspjeh. Moj otac je pobjegao, ali majka se žrtvovala. Molim te shvati da znam da jest. Srce mi se slama kad pomislim koliko se žrtvovala. Ali puno ljudi se žrtvuje. I mnogi ljudi nemaju toksične odnose sa svojom djecom. Ne oduzimaju im ljubav tako brzo koliko je daju. Ne prijete da će napustiti svoju djecu, ne izbacuju svoj bijes na vlastitoj djeci. Mogu podnijeti teške životne događaje bez kažnjavanja svoje djece zbog njihove sreće. Oni zapravo uživaju u sreći svoje djece umjesto da budu ljubomorni i ljuti i napadaju.
Možda mislite da možda ne činim dovoljno da pokažem svoju zahvalnost. Možda bih mogla učiniti više za nju. Pokazati svoju ljubav više. Možda bi ju mogli urazumiti...ali ne mogu. Pokušala sam. Pročitala sam sve knjige, išla sam na terapije, molila sam, žrtvovala sam se. Razboljela sam se pokušavajući je usrećiti, pokazati joj svoju ljubav. Migrene, IBS, depresija i anksioznost. Sve je to rezultat pokušaja da joj se ugodi. Ali nikad joj nije dosta, nikad mi nije dosta. uvijek griješim. Uvijek sam nezahvalna i sebična. Uvijek iste užasne stvari koje ne mogu ni ponoviti jer me previše boli pisati.
Ali među ljutnjom i strašnom boli, postoji ogromna zahvalnost. Imam toliko toga za što moram biti zahvalan. Uglavnom, dar mog nevjerojatnog, voljenog i strpljivog muža. On je uistinu poslan da mi pomogne da ozdravim. Da mi pokaže što bi ljubav zapravo trebala biti. Nije uvjetno, nije manipulativno, ne kontrolira. Možda mu se ne sviđam uvijek, ali me uvijek voli i uvijek je tu za mene. A kad nije, kad mu padne, izražava kajanje i uči iz svojih grešaka. On ostaje i bori se da budemo najbolji što možemo, da budemo jaki. Podržava me u mijenjanju strašnih obrazaca mojih roditelja i njihovih roditelja.
I moja djeca. Jako sam zahvalna za svoju djecu. Nisam uvijek dobra mama – trudim se prekinuti toksični ciklus. Ali sada znam da nisam moja majka. Volim svoju djecu bezuvjetno, i kada griješim, kada nisam majka kakvu zaslužuju, ispričavam se. Razgovaram sa svojim mužem i terapeutom i trudim se uvijek biti još bolja. Svojoj djeci pokazujem ljubav i privrženost kakvu nikad nisam dobila. I neizmjerno sam im zahvalna što su mi polako pomogli da ozdravim. Moja zahvalnost nadilazi njihovo zdravlje i sreću; toliko sam zahvalna što mogu odgajati djecu koja neće nositi bol koju sam ja iskusila. Bit će jači, njihovi odnosi malo lakši. Njihov život će biti bolji od mog.
Kad ponovno skliznem u bijes, to je zato što se ponekad osjećam kao da nisam dovoljno jaka, dovoljno jaka da ostavim bol iza sebe i samo budem sretan zbog svih blagoslova u svom životu. Uostalom, potrebno je toliko truda da se ne slomim. Terapija, vježba, lijekovi, molitva i čista snaga volje. Toliko je vremena i truda potrebno da ne padnem u nadolazeću depresiju koja mi visi nad glavom. Da ne padnem pred boli koju nosim sa sobom čak i uz sve dobro u svom životu.
Ali nisam li dovoljno jaka? Možda sam konačno našla snagu za koju moj muž i terapeut kažu da ju imam, prekinuvši kontakt s roditeljima. Tako sam konačno povratila svoj život i usredotočila se na dobro. Možda se ponekad ponovno vratim ljutnji i tuzi, kao sada, kad plačem dok ovo pišem. Ali sve češće ovih dana mogu vidjeti ljepotu svog života. Mogu još više cijeniti svu dobrotu. I na tome sam zahvalna.
