Roditeljstvo nije lako, to svi znamo. A znamo i da nije lijepo dodatno ga otežavati „kolegama“ i supatnicima roditeljima. Pa ipak to nekad, gotovo nesvjesno, činimo.
Kad postaneš roditelj, sve ti se u životu mijenja. Čak i ono što ne očekuješ da će se promijeniti, promijenit će se, barem donekle. I da, istina je da tad počinjemo misliti da smo nekako mudriji, da znamo više od onih koji nisu roditelji, da je naše znanje sad nešto što netko tko još nije roditelj ne može nikako shvatiti. I da, često nam se čini da je naše iskustvo roditeljstva nekako teško, da smo morali puno tog promijeniti, naučiti, prilagoditi…
Najčešće to i jest tako, ali to nikako ne znači da mi to iskustvo ne želimo i da nismo htjeli biti roditelji ili da želimo da nam bude lakše… Povrh svega, nije nam nakraj pameti poželjeti plašiti neke osobe u svojoj blizini koje još nisu roditelji silnim stravičnim i zastrašujućim činjenicama ili preuveličavanjima. Pa ipak, nekad to, možda čak i nesvjesno, činimo.
„Čekaj da ______________, neće to ići tako lako…“ – na crtu možeš upisati gotovo bilo što iz roditeljskog života.
Sigurno si čula tu rečenicu barem nekoliko puta, u bilo kojem izdanju. A vrlo lako je moguće da si ju i sama izgovorila koji put. Nećemo prozivati, neka to ostane samo tvoja tajna. I onog kom si to izgovorila. Ma dobro, tko je bez grijeha…
No, nije li stvarno zapravo ružno izgovarati takve rečenice? Često zvuče ovako nekako:
„Čekaj da postaneš mama! Sve te neprospavane noći će te izludjeti!“
„Čekaj da postaneš mama! Neće više biti tečajeva joge…“
„Čekaj da počne hodati! Nema više sjedenja i odmaranja…“
„Čekaj da počnu tantrumi! Sve dosad je bila čista pjesma!“
„Čekaj da napuni tri godine! Ne možeš to niti zamisliti!“
Sigurno imaš neki svoj primjer koji si čula ili izgovorila. Iako djeluje možda na prvu bezazleno, pa smo upravo zato sigurni da je svaka mama to barem nekad izgovorila, ove rečenice nisu uopće bezazlene. Štoviše, mogu zvučati vrlo zastrašujuće i stvoriti određenu nelagodu kod osobe kojoj su upućene.
Takve rečenice čine samo jedno – obezvrjeđuju osjećaje osobe kojoj su upućene, dok osoba koja ih izgovara kao da ima tajnu velike moći, kao da zna baš sve.
„Samo čekaj – sad nemaš pojma ni o čem i ne možeš baš ništa učiniti da shvatiš kako je to, nego živi u neznanju i iščekivanju do tad.“
Da, sve što budući ili novopečeni roditelj treba je tona anksioznosti na leđima. Ne može učiniti ništa i ako mu je sad dobro, mora samo čekati i – postat će gore. Jednom. Točno tad. Možeš li nekom poslati goru i bolniju poruku?!
Iako je najbolje ponekad jednostavno ništa ne reći i ne prognozirati nešto o čem ne znaš baš ništa – jer svako je dijete različito, svaki je roditelj drukčiji, svaka je obitelj potpuno svoja – ako baš želiš nešto reći, neka to bude savjet ili podrška ili razumijevanje. Zamisli da umjesto neke od takvih zastrašujućih rečenica kažeš nešto ovakvo:
„Baš mi je drago što nisi iskusila tantrume tijekom druge godine! Ali zapamti da se mogu javiti i u trećoj godini, pa ako se to dogodi, samo da znaš da je to sasvim normalno, a ja sam tu ako mogu ikako pomoći.“
Wow.
Ili, na primjer:
„U trgovini sam, hoćeš da ti kupim nešto ako ti treba? Vjerojatno si već umorna od svega…“
Da, to su rečenice koje imaju smisla, koje će napraviti nešto dobro, a možda i nešto korisno. Ne moraš skrivati da imaš znanja o roditeljstvu, da imaš iskustva, ali učini to tako da ponudiš pomoć ili podršku. To je neusporedivo korisnije i mudrije.
Može dogovor? Nemoj izgovarati rečenice koje počinju s „Čekaj da…“
