Roditelji se uglavnom velikim dijelom svog vremena posvećuju djeci i čekaju trenutak kad im se na godišnjem odmoru mogu u potpunosti posvetiti. No, i roditeljima bi zapravo dobro došlo vrijeme – nasamo.
Mnogi roditelji se ne odlučuju baš lako napraviti išta bez djece. To uključuje i odmor, prije svega. Mnogima je to posljednje što bi napravili bez djece. I uistinu će mnogi savjetovati da je ipak godišnji odmor nešto što treba proživjeti s djecom. No, što ako možeš izvući još koji tjedan godišnjeg i provesti ga samo s partnerom?
Jedna je mama, Jennifer Knowles, za Business Insider ispričala kako su se ona i suprug odlučili na putovanje bez djece nakon punih 12 godina.
„Prije nego što smo dobili djecu, suprug i ja smo putovali, i zbog posla i zbog zabave. Naše avanture uključivale su jahanje slonova u Tajlandu, kupovinu na lokalnim tržnicama u Hong Kongu i uživanje u svježim kroasanima u Parizu. Naš se odnos temeljio na avanturi i zabavi dok smo istraživali svijet.
A onda smo dobili djecu. Gotovo preko noći, naši prethodni životi su stali kad smo ušli u svijet grčeva, iscrpljenosti i pelena. Troje djece i 20 godina braka kasnije, svakodnevica je bila ustaljena. Prošli su bezbrižni dani avanture. Umjesto toga, dani su se sastojali od vožnje djece uokolo, dogovaranja sastanaka za igru i beskrajnih kućnih poslova.“
Htjela sam pobjeći
„Uhvatila sam se kako nepotrebno vičem, potajno želeći pobjeći, frustrirana svakodnevnim okolnostima. Život je stagnirao. Tuđe sam potrebe stavila ispred svojih, a sebe sam zanemarila. Moj muž i ja smo zaboravili kako je to biti 'mi'.
Odlučili smo otići na pravi odmor — bez djece. Bilo je to prvi put u 12 godina da radimo ovako nešto. Kad sam rezervirala karte za Meksiko, obuzeo me osjećaj brige, ali sam ipak bila uzbuđena što ću otići. Osjećala sam se krivom što putujem bez djece, ali znala sam da je to potrebno našem braku. To mi je trebalo.
Dok sam pakirala torbe, obuzeo me osjećaj majčinske krivnje. Iako su moji roditelji puni ljubavi namjeravali čuvati djecu, brinula sam. Što ako se nešto dogodi? Moramo li stvarno otići? Mogli bismo ih uzeti sa sobom.“
Otišli smo u hotel samo za odrasle
„Unatoč mom osjećaju krivnje, ipak smo otišli. Kad smo stigli u all-inclusive resort samo za odrasle u Cancúnu, osoblje nas je dočekalo s koktelima i toplim osmjesima. Gosti su djelovali sretno, smijali su se i zabavljali bez djece na vidiku.
Sljedećih nekoliko dana dan smo počinjali poslugom u sobu i jutarnjom jogom, nakon čega je uslijedila šetnja plažom. Velika odluka bila je što i gdje jesti i hoćemo li sjediti uz bazen ili ocean. Uživali smo u međusobnom društvu i nestale su sve dosadne smetnje jedno prema drugome.
Je li doista bilo moguće učiniti što god želimo? Nismo morali hraniti djecu, voziti ih, brinuti o vremenu ispred ekrana, dogovarati sastanke za igru — ništa od roditeljske svakodnevice. Zaboravila sam kako je to biti ja.“
Naš odnos je bio jači kada smo se vratili
„Kad smo se vratili kući, osjećala sam se kao mudrija i bolja verzija onoga što sam bila prije djece. Naša je veza bila jača, a mi sretniji. Djeca su to odmah primijetila. "Mama, činiš se ljepšom", rekao je moj najstariji. Od tada manje vičem, bolje se brinem o sebi i više prioriteta dajem našem odnosu.
Sad kad sam frustrirana, duboko udahnem i promijenim način razmišljanja tako da se prisjetim osjećaja toplog meksičkog sunca koje sja dok mi nožni prsti mrdaju u pijesku. I bez obzira na izazov s kojim se suočavam, svoje misli ispunjavam zahvalnošću.
Kako kažu stjuardese, prvo stavite vlastitu masku za kisik prije nego što pomognete svojoj djeci. Naše putovanje u Meksiko podsjetilo me da se prvo moramo pobrinuti za sebe kako bismo mogli brinuti o drugima. I već planiram naše sljedeće putovanje.“
