'Stvarno sam se jako bojala, a najviše zato što nisam znala što me čeka', piše Ana Zibar, mama 4-godišnjeg Vita i 1,5-godišnjeg Brune i autorica bloga Ženski svijet, u kolumni koja opisuje njezin prvi porođaj
Nakon priče i videa svog drugog poroda došlo je vrijeme da napišem i priču svog prvog poroda koji se u potpunosti razlikovao od drugog.
Prvi porod mi nije ostao u lijepom sjećanju kao drugi, jer je bio obilježen ogromnim strahom. Upravo taj strah je bio glavni razlog moje odluke da snimim drugi porod i da barem malo pomognem ženama koje će roditi prvi puta. Tog dana 18.2. sam bila u rano jutro naručena u bolnicu kako bi me primili i smjestili, jer je porod bio planiran. Moja doktorica se odlučila na inducirani porod jer sam imala trudnički dijabetes. Ja sam mislila da će me taj isti dan poroditi zbog čega nisam spavala cijelu noć.
Bila sam u tolikom strahu da nisam ni jednu riječ mogla izgovoriti, jer bih odmah počela plakati. Kada sam stigla u bolnicu nisam se mogla niti pozdraviti sa suprugom od plakanja.
Nakon pregleda sam saznala da mi je termin poroda ipak zakazan za sutradan kada će moja doktorica biti dežurna, zbog čega mi je pao kamen sa srca. Odmah se vratio osmijeh na moje lice i bila sam sretna što imam još jedan dan pred sobom da se barem malo više pripremim.
Bojala sam se jer nisam znala što me čeka
Stvarno sam se jako bojala, a najviše zato što nisam znala što me čeka. Da li porod stvarno boli kao što pričaju, kako izgleda rađaona, kako sve to ide, itd. Sto pitanja mi se motalo po glavi i ubijalo me u pojam.
U 20 h sam svojima poslala poruku da idem spavati i neka me ne zovu i ne šalju poruke, kako bih se uspjela dovoljno odmoriti za sutrašnji veliki dan. Legla sam u krevet i osjetila lagano stiskanje u trbuhu, ali sam mislila da su ponovo lažne kontrakcije. Nije prošlo niti pola sata, taman sam zaspala i osjetila toplinu među nogama. Probudila sam se sva u panici jer sam mislila da sam se pomokrila i nije mi bilo jasno kako sam to uspjela. Ustala sam iz kreveta i iz mene je samo pljesnula voda... Pukao je vodenjak i porod je počeo.
Ne moram reći u kolikom sam tek onda strahu bila. Ruke su mi se toliko tresle da sam jedva javila svojima da ipak večeras rađam. Medicinska sestra me otpratila do tuša na još jedno tuširanje, pa na pregled kod doktora. Kada sam ušla u ambulantu tamo me dočekao doktor koji čim me je vidio je rekao: "Super, a mislio sam da ću imati mirnu noć!" Da li moram reći kako je to bio jedan divan početak moje nove životne avanture, koju proživljavam prvi puta.
Brzo zaboraviš na sve
Odveli su me u rađaonu i tamo sam ostala čekati svog supruga. Ležala sam sama oko 2 h i umirala od brige dok su trudovi stiskali sve jače. Taj strah me ubio u pojam! Da sam imala cijelo vrijeme supruga pored sebe i da nisam imala toliki strah znam da bi sve izgledalo drugačije, jer je drugi porod bio potpuno drugačiji.
Nisam rađala dugo za prvorotkinju, u 20:30 je pukao vodenjak, a u 2:15 je Vito već bio sa nama. Ali tada mi se tih 5,5 h činilo kao vječnost.
Iskreno nakon prvog poroda sam mislila da više nikada neću roditi i da je to to, ali brzo zaboraviš na sve. Nakon drugog poroda sam rekla da ih odmah sad mogu roditi još 10.
Zašto je to tako? Ja ne mislim da je tako zato što je to drugi puta pa je lakše, nego zato što je kao i za sve drugo u životu onako kako si posložiš u glavi.
Kada sam drugi puta išla rađati znala sam što me čeka, znala sam da je prolazno, da ne traje vječno, znala sam kako izgleda rađaona, što se događa nakon poroda, itd. i bila sam smirena. Ta smirenost je pomogla da drugi porod doživim na potpuno drugačiji način i to je ono što sam htjela postići sa videom svog drugog poroda.
Žene drage, boli, naravno da boli, ali ne traje vječno! Važno je samo da imate dobru potporu pored sebe, da se u glavi pripremite i porod može proći brzo i lako. Za vrijeme poroda mislite samo na svoju bebu koju jedva čekate upoznati i kojoj ni malo nije lako za vrijeme poroda. Ja sam mislila na svog Brunu i zaboravila sam na sebe i sve boli.
Ne trošite energiju na nepotrebne misli, a posebno ne na strah. U pauzama trudova odmorite, a za vrijeme trudova samo duboko i polagano dišite i koncentrirajte se samo na disanje da skrenete misli sa boli.
Žensko tijelo je stvoreno za porod, što znači da vi to itekako možete! Svim ženama koje trebaju roditi držim fige da dijete bude živo i zdravo i da porod prođe što brže i bezbolnije! I ne dajte da strah vlada vama.
Piše: Ana Zibar, autorica bloga Ženski Svijet
