'Nakon poroda imala sam noćne more'

Mama Andrea Matković u priči s poroda podijelila je svoje iskustvo te ispričala kako se osjećala nakon rođenja sina Roka.

Saznajte sve o našoj akciji dijeljenja priča i pošaljite nam svoju priču! 

Budući da akciju 'Podijelite priču' podržava Bebivita, Andrea će dobiti Bebivita poklon paket, a ovo je njezina priča:

Iako sam zadnje mjesece pred porod imala trenutke paničarenja, zbog straha od poroda, zadnje dane se to nekako pretvorilo u ravnodušnost, jer mi je bilo naporno i teško i samo sam htjela da to već jednom prođe.

Treći dan od termina, 15 do 7 ujutro, puknuo mi je vodenjak i muž me odvezao u bolnicu. Primljena sam na odjel, obavljena je priprema te sam smještena u sobu jer nisam bila puno otvorena i nije bilo potrebe da odmah idem u rađaonu. U sobi sam legla u krevet, primirila se, sama sa svojim mislima, ušla u cijeli taj proces, dostojno i smireno, odmarajući se između trudova, skupljajući snagu za kasnije. Znala sam da će proći još neko vrijeme, budući da sam bila prvorotka, bila sam strpljiva i nije bilo mjesta panici.

15 sati muke i trudova

Trudovi su krenuli čim mi je puknuo vodenjak, a oko 17 sati, već su bili poprilično bolni. Oko 19 sati, kad me sestra pozvala da me doktorica još jednom pregleda, bila sam otvorena osam prsti i spremna za rađaonu. U rađaoni sam dobila drip i tad su počeli razarajući bolovi, još jači od prethodnih. Boljelo je toliko da sam jedva mogla disati. Jedna mlada sestra je cijelo vrijeme bila uz mene i bodrila me, disala sa mnom kroz trudove, držala me za ruku i stavljala mi hladne obloge na čelo.

U 21:45, nakon 15 sati muke i trudova, rodila sam sinčića Roka, teškog 3510 grama i dugačkog 54 centimetara, s pupčanom vrpcom omotanom dva puta oko vrata, ali usprkos tome bio je živ i zdrav. Najgore od svega mi je bilo što se izgon odužio toliko da pred kraj više nisam imala snage ni zraka. Tiskala sam svom snagom, dok mi se nije crnilo pred očima, imam osjećaj da sam padala u nesvijest jer se nekih dijelova uopće ne sjećam, kao da mi fali filma.

U jednom trenutku više nisam osjetila ni trudove jednakim intenzitetom niti da su u istim razmacima, a onda su mi doktorica i sestra legle preko trbuha i tiskale jer beba nikako nije izlazila van. Za sam kraj rađena mi je epiziotomija što nisam gotovo ni osjetila jer sam bila već poprilično ošamućena i izmučena. Kad je beba napokon izašla van, nisam mogla vjerovati da je napokon gotovo, bila sam sretna kad sam vidjela da je moje dijete živo i zdravo.

'Tjednima sam analizirala svoj porod'

Tjednima poslije poroda povremeno sam u glavi znala prevrtjeti film s poroda, analizirati, shvatiti što se to u meni dogodilo, zašto to ne mogu jednostavno pustiti, ostaviti iza sebe. Čak četiri puta poslije poroda imala sam noćne more o porodu. Sanjala sam da opet rađam ili da sam opet trudna pa paničarim, jer kao, sada znam što me čeka. Nisam osoba koja se voli sažalijevati  i nisam htjela da to bude „big deal“, bila sam sretna što je moja beba dobro, a ja sam preživjela, za mene mi nije bilo važno, ni prva ni zadnja. Ipak, pratilo me u podsvijesti.

Četiri mjeseca nakon poroda, na forumu sam slučajno naišla na temu o traumama s poroda. Čitajući priče drugih žena, shvatila sam da je ono što se meni dogodilo, ono što sam osjetila na porodu, bio strah. Strah u tim zadnjim minutama iznemoglosti, da nešto neće biti u redu, da će se nešto loše dogoditi meni ili bebi, imala sam osjećaj da ću na kraju završiti na carskom. Srećom, sve je dobro završilo. 

Shvativši to i kad sam sebi priznala taj strah, napokon sam bila spremna završiti proces, izaći iz njega i krenuti dalje. Danas, pet mjeseci nakon poroda, moj jedini strah koji imam je onaj da ću jednoga dana morati odlučiti želim li imati drugo dijete. Tko zna, možda tada doživim porod kao prekrasno iskustvo, nešto što mi je trenutno neshvatljivo i daleka nepoznanica. 

 Podijelite i vi svoju priču!