'Odbila sam epiduralnu, a onda požalila'

Mama Maja Lišnić poslala nam je svoju priču s poroda i opisala trenutke kad je na svijet došao njezin sin Leon.

Saznajte sve o našoj akciji dijeljenja priča i pošaljite nam svoju priču!

Akciju 'Podijelite priču' podržava Bebivita i Maja će dobiti Bebivita poklon paket, a ovo je njezina priča:

Najljepši dan u mom životu je 25.9.2014. Taj dan na svijet je došao naš anđelak Leon. Sve je počelo ovako....

Budim se u 6 sati ujutro, i po običaju stavljam ruku na svoj veliki trbuh da pozdravim svog anđela. Nisam ni slutila da ću ga taj dan već ljubiti i grliti. Od 21. tjedna su mi doktori govorili da postoji mogućnost da rodim ranije, čak sam neko vrijeme zbog krvarenja ležala i u bolnici, strah je bio ogroman, samo sam se molila da uđemo u deveti mjesec da izbjegne komplikacije. Već u trbuhu pokazao je da je veliki borac, a i ja sam u svim tim strahovima otkrila svoju snagu i osjetila sam što znači biti mama, jer mama se postaje od trenutka kada se ugleda plusić, i kada prvi puta znaš da u sebi nosiš život.

To jutro, 25.9. bilo je točno 38 tjedana i 6 dana, trebala sam imati kontrolni pregled na Svetom Duhu, ustajem iz kreveta i osjećam čudne bolove. Kako su postajali sve jači i učestaliji, shvatila sam da su to trudovi. Iako sam prvorotka moram se pohvaliti da tada nisam paničarila, torba za rodilište je bila već odavno spremna, probudila sam zaručnika koji je bio toliko nervozan kao da on ide roditi. Uvjerila sam ga da imam još vremena da se na miru spremim i doručkujem.

U 11 sati bila sam naručena na pregled. Trudovi su bili sve učestaliji i jači, ali izdržljivi. Dolazim u bolnicu i ulazim u trudničku ambulantu, govorim sestri da sam naručena na pregled, ali da sam dobila trudove i da su na svakih sedam minuta, odmah me šalje gore u rađaonu. Ulazim u čekaonicu, i padne mi mrak na oči, zidovi išarani, neke stolice potrgane, ja u šoku, poslije sam shvatila da se tamo naveliko inače slavi dok očevi i ostala rodbina čekaju dolazak malih anđela i da su to na zidu zapravo poruke i imena dječice. Tada mi više nije izgledalo sve tako crno. Čekala sam pola sata kada me napokon sestra pozvala da me pregledaju.

Sama u rađaoni

Dok sam ulazila kroz vrata na kojima piše RAĐAONA, srce mi je lupalo sto na sat, zaručnik je u hodniku otkada smo došli tapkao i bio nervozniji nego ja, a nažalost nije mogao ući jer zbog mirovanja tijekom trudnoće nismo išli na tečaj. Ušla sam sada već prestrašeno, i stavili su me na CTG. Ustanovili su trudove i da sam se počela polako otvarati. Nervoza je bila sve veća, sto pitanja u glavi, bilo mi je užasno što sam sama, ali sestre su bile divne, pogotovo jedna malo bucmastija plava, koja je cijelo vrijeme bila uz mene.

Odlučili su me staviti na drip. Nekako sam se nadala da ću ga izbjeći jer sam čula da su bolovi užasni, ali nisam se protivila. Bila sam svjesna da su tamo ljudi koji već dugo rade svoj posao i rekla sam samoj sebi da ću svoj život i život svoje bebe prepustiti njima u ruke bez ikakvih svojih zahtjeva i prigovora, pa kako bude.

U predrađaoni su me stavili na drip, bilo je oko 12 sati, sjećam se da sam samo slušala CTG i otkucaje srca svoje bebe. Užasno me bilo strah da se ne zapetlja u pupčanu vrpcu, da se neću otvarati kako treba, sto stvari... Dok sam ležala ubijala sam vrijeme dopisujući se sa zaručnikom i frendicom. Od zaručnika sam svake dvije minute dobivala pitanje "Kako si?", a frendica koja je već imala dva poroda iza sebe me tješila kako će sve biti u redu. Izmjenjivali su se doktori, nisam se ni trudila da zapamtim kako se koji zove. Prošlo je oko sat i pol na dripu, a meni su još uvijek trudovi bili izdržljivi pa sam pitala sestru kako to da me ne boli, samo se nasmijala i rekla da pričekam te malo pojačala drip. Nakon nekog vremena došao je doktor da me pregleda, probušio mi vodenjak i pitao me želim li epiduralnu. Nikada neću zaboraviti svoju rečenicu: "Hvala, ne treba". U tom trenu mi nije bilo jasno zašto me blijedo gleda, ali kasnije mi je postalo jasno. 

'Dajte bilo kakvu drogu'

Rekla sam samoj sebi da ću se truditi da cijeli porod prođe što prirodnije bez ikakvih kako sam ih ja zvala "droga", i da ću u rađaoni biti kao bubica tiha, o kako sam se prevarila. Prošlo je možda pet minuta kako je doktor koji mi je ljubazno ponudio epiduralnu izašao van, ja sam već zvala sestru da sam se predomislila. Trudovi koji su dolazili bili su sve gori i gori. Pregledali su me, bila sam otvorena pet prstiju, i poslali su me u boks da čekam anesteziologa. Prošlo je nekih dvadesetak minuta, anesteziologa nigdje, pitam sestru gdje je, kaže da su imali carski rez. Bolovi su već toliko jaki da više ne pazim što govorim i izjavljujem: "Kakva je to bolnica kad imate jednog anesteziologa" i nagovaram sestru da mi ona da epiduralnu, kaže ona da ne može, a moj odgovor je bio: "Dajte bilo kakvu drogu".

Sjećam se da mi je davala neke injekcije od kojih sam se osjećala omamljeno, ali su kratko trajale, ni sama ne znam koliko mi ih je dala, ali znam da mi je od njih bilo super, bolovi su bili prisutni, ali sam ja bila toliko omamljena da mi je bilo svejedno. Dok se anesteziolog vratio s carskog reza bila sam već previše otvorena tako da je epiduralna otpala. Bolovi su bili užasni, sjećam se da sam trgala stalak gdje je drip i vikala da ja želim tiskati. Bila sam u strahu za bebu, ali CTG na koji sam bila priključena cijelo vrijeme mi je pokazivao da je bebica super i da se polako priprema da izađe, ali još se nije dovoljno spustio. 

Najglasnija u rodilištu

Prolazili su sati, a ja sam se osjećala sve gore, sva ona obećanja koja sam dala samoj sebi da neću vikati su pala u vodu. Bila sam najglasnija, a kasnije sam shvatila i zašto, naime sve žene su uzele epiduralnu. Sestre su bile odlične, prije samog poroda sam se načitala jako puno negativnosti o zlostavljanju žena na porodu i to je bio još jedan moj strah. Došao je trenutak da moj anđelak izađe van, on je bio spreman, a bome i ja.

Krenulo je tiskanje, babice su me tješile i pomagale mi, a meni je u oči upao jedan visoki doktor kojeg nisam ni primijetila kada je došao, a koji je tamo sjedio na stolu i promatrao, imao je cijelo vrijeme jedan izraz lica, kao da se njega ne tiče ništa što se pred njegovim očima događa, porod je tekao baš kako treba, Leon je izlazio van, a mene su ohrabrivali i pomagali mi, u jednom trenu iz ne znam kojeg razloga ja sam stala i rekla: "Ok, ja sam dala koliko sam mogla, on ne izlazi, ja želim carski rez".

Foto: Privatni album

Svi su se opalili smijati i rekli da je bebač napola vani i da još dva puta stisnem i to je to. Tada je ustao gospodin doktor, došao do mene, i doslovno mi se bacio na trbuh. Moj Leon je izletio kao metak u 17:50 sati. Srce mi je lupalo kao ludo, nije zaplakao, a mene je uhvatila panika, iako su me smirivali da je sve u redu, da je omamljen od lijekova. Kako ga je babica podigla, vidjela sam mali ljubičasti smotuljak kako je raširio oke i gleda u mene, a kada je napokon zaplakao vidjelo se da je to pravi mali momak. Stavili su mi ga na prsa. Najljepši osjećaj na svijetu. I on je bio izmučen i umoran i samo se sklupčao. Moj smotuljak, moj mali anđeo, težak 3320 grama i 52 centimetra dugačak.                                                       

'Bilo mi je neugodno zbog deranja'

Bolovi su prestali, a tada je krenulo moje ispričavanje zbog deranja, babice su se smijale i rekle da se ništa ne brinem, da sam bila super i da s obzirom na to da sam prvorotka koja je odbila epiduralnu, zapravo sam jako hrabro sve to i izdržala jer činjenica je da je porod nešto najbolnije. Svejedno mi je bilo malo neugodno.

Pustili su tatu u rađaonu da nas vidi i bude malo s nama, on je s kumovima već naveliko slavio u čekaoni. Bio je presretan, uzbuđen, osmijeh nije silazio s lica. Mazili smo našu sreću, ljubili ga, a on se samo pokušavao namjestiti kako da spava. Došlo je vrijeme da tata ode dalje slaviti, a mene su prebacili na odjel babinjača. 

Dok sam čekala u hodniku shvatila sam da je zbilja istina ono kada kažu da beba kada izađe svi bolovi prestanu. Jedva sam čekala da ponovno držim to malo čudo u rukama, već mi je nedostajao. Tih sat vremena koliko smo bili razdvojeni dok su njega pregledavali, a mene smještali u sobu bili su kao vječnost. Prva razdvojenost nakon devet mjeseci. 

Ležim na krevetu i čekam, odjednom ulazi sestra i nosi mog Leona, mali, plavi, najljepši dečko na svijetu. Nešto mi je govorila, ali ne sjećam se što jer sam cijelo vrijeme samo gledala svog sina, više mi ništa nije bilo bitno, znala sam da sam dobila najljepši mogući poklon, sve loše u trudnoći što sam prošla sve se isplatilo, moj anđelak je bio tu, spreman da uljepšava mami i tati svaku sekundu života. Naš Leon, naš sin, naš ponos, naša snaga, naše sve.

Podijelite i vi svoju priču!