Tako je važno
čitam malo vaše simptome i prisjećam se svojih, prije 15 tjedana...
ja sam počela sliniti kao mali buldog...
nešto nevjerojatno. toliko mi se sline proizvodilo u ustima, da nisam znala što se događa. potom sam jedan dan htjela obrisati prašinu u stanu - dva zamaha rukom i uspuhala sam se kao da sam trčala maraton. dobro, budimo realni, kao da sam pretrčala 50 metara pošto fakat nemam kondicije! 
nakon toga sam se dva dana osjećala kao da nisam na ovoj planeti, kao da nisam svoja. vrlo čudan osjećaj. i tu sam počela sumnjati da se nešto događa... na valentinovo, dvije crtice velike kao kuća odmah nakon 5 sekundi. ostalo je povijest! 
Gogach, oprosti što tek sada odgovaram, jednostavno... Ne znam što bih rekla. Partner mi kaže da izgledam tužno, razočarano, iscrpljeno... Pokušava me potaći da mu se otvorim, a ja... Čini mi se da sam samo zbunjena. Zatrpavam se poslom i ne želim ostaviti prostora razmišljanju jer bi me to nesumnjivo dovelo do depresivnog i letargičnog stanja, a ne želim opet upasti u taj začarani krug... Vjerujem da znaš o čemu govorim.
Nadam se da ćeš na kraju ovog iščekivanja doći sa sretnim novostima, a ja ću se veseliti zbog tebe. 
Ipak... Što se mene tiče, želim napraviti pauzu. Ne znam koliko dugo, ali potrebna mi je. No ne znam kako da mu to kažem. 
djevojke, ja sam čekala više od tri godine. ako uzmemo u obzir da su mm rekli kako mu je spermogram čista nula (nije bilo jednog pokretnog spermija), kao i šanse da ikada ima dijete, trudnoća je došla iz vedra neba. zaista mi nije ni na kraj pameti bilo da ću ostati trudna; moji su se roditelji već pomirili da nikada možda neće znati kako je biti baka i djed... čak i kad se potvrdilo, nisam vjerovala. mislila sam da će se nešto ružno dogoditi na kraju, da jednostavno nismo te sreće! prije nego li sam ostala trudna, počela sam bila proučavati IVF, posvojenje. no očito je ove godine došlo naše vrijeme! jednostavno smo pustili, nismo se zamarali više. sad smo veliki 15 tjedana.
sonječka, ako želiš napraviti pauzu - napravi. vjerujem da će te partner razumijeti. i sama kažeš kako želi da mu se otvoriš.
Sonjecka, i mi smo imali pauze tokom tih godina. I ja sam bila ta koja je sve to odugovlačila. Stalno sam razmišljala kako imamo vremena, i nisam bila spremna. Ali 30te su došle tako brzo. I tek u 33toj sam se baš trgnula, s mišlju kako nemam više vremena na bacanje. I jedva jedva se odlučila na odlazak na potpomognutu oplodnju. Bilo bi mjeseca kad bi se dohvatili svaki drugi dan ali i mjeseci kad se ne bi ni pipnuli...To je preteško razdoblje za nas, jako stresno i ako osjećaš da trebaš pauzu, onda je sigurno i trebaš A partner, ako je s tobom iz pravih razloga, će razumjeti. I poduprijeti. U Rijeci sam upoznala i žene posle 40te, kažu da jednostavno nisu bile spremne. I to je to. Ništa na silu. A tko zna, možda se u toj pauzi i iznenadis pa se stvari posloze, uvijek je kad se najmanje nadaš ♡♡♡♡
Uglavnom, ovdje si uvijek Dobrodošla♡♡
Lioness tvoja priča je kao iz filma, tako nestvarno Sretan ishod događaja ♡♡♡ Obožavam kad čujem da žene kojima je bilo rečeno da neće moći biti majke, to postanu!
Šaljem vam puuuno dobrih vibracija♡♡♡ sve ste mi u mislima
... na kraju ipak bude dobro, ako još nije dobro znači da nije kraj.
Obriši komentar
Jeste li sigurni da želite obrisati komentar?
Sortiraj odgovore
Najstariji