Bok Serafini, za početak od srca mi je žao što se tako osjećaš i žao mi je što od tebi najbližih ljudi nemaš podršku koju bi trebala imati. Ja sam majka 14 mjesečne bebe i samo ti želim reći da je sve što osjećaš posve normalno. Postati majkom najljepša je i ujedno najteža uloga u našim životima i potrebna nam je pomoć i razumijevanje drugih. Ako to nemaš od ljudi poput sebe, drago mi je da si na ovaj način odlučila potražiti ono što ti je sada najpotrebnije: posršku i razumijevanje. Tu smo za tebe ❤️
Evo ovako, majku i svekrvu slobodno pošalji na ono mjesto jer ako one ne znaju da kao bake su prvo tu sa budu pokoć i podrška a ne obrnuto, krivo su im posložene stvari u glavi. Ti si majka, ti odlučuješ o svojem djetetu. To što svoje dojete dojiš na zahtjev (danju i noći) jedna je od navrijednijij stvari koje za njega / nju radiš i samo tako dalje. Da teško je i sigurno si više iscrpljena od majki koje noću ne doje, ali stalno si ponavljaj sa je ovo samo faza. Godina će proći brzo, prekinuto ćete dojenje, spavati ćeš…
[lilypie.com]
Draga Slavujka,
Osjećam se kao da mi se glava barem malo razbistrila i da barem malo lakše dišem samo od tvojih riječi. Imam osjećaj kao da napokon nailazim na razumijevanje koje je upućeno baš meni. Kao da me napokon netko vidi, jer to je ono što sam shvatila da sam danas najviše ponavljala partneru. Da imam osjećaj da me ne vidi, da kopnim iz dana u dan i on to ne vidi.
Mi smo skupa 9 godina, od toga živimo skupa 7 godina.
Nažalost, od početka naše veze, shvatila sam da je jedan od velikih izazova njegova obitelj. Izgleda kao tako tipična priča.
Njegova majka i brat me nisu prihvatili. Njegov brat bi mi znao reći da je sve bilo ljepše kada su mog partnera imali samo za sebe.
Ja sam to zanemarivala jer sam vidjela da se volimo, i govorila sam si da nisam s njima u vezi nego s njim.
Njegov brat danas ne priča s njima jer si je u međuvremenu našao ženu, imaju dijete i njihova majka je njima radila slične scene kao nama sada, samo on je prekinuo kontakt zbog svega.
Njegova majka je tu situaciju okrenula u svoju korist.. Ovo joj je jedina prilika da bude baka i sl..
Ono što je meni trenutno najteže je nerazumijevanje i to što nemam glas. Kod moje strane obitelji se smijem postaviti jer su moji, ovdje nemam glas, smatram da se on treba postaviti, ali on to ne želi. Kada se požalim, vokaliziram situaciju, ispadam grozna i da ne poštujem njegovu obitelj.
Sada kada imamo svoju bebu, ja nas smatram obitelji za sebe. Da smo stvorili svoju obitelj.
Danas sam najsnažnije imala taj osjećaj da sam nevidljiva i da nemam glas. Jer sam rekla kako se osjećam iznutra, i bila sam izignorirana.
Užasno se osjećam kada vidim da me beba gleda u oči a ja sam loše. Ne želim svojoj bebi takvu majku niti takvo djetinjstvo.
Zato, hvala ti na savjetu, mislim da je točno grupna terapija to što mi treba. Da budem saslušana, vidljiva, da osjećam da nisam sama, da je zapravo nažalost i drugima tako i da znam da imam glas.
Hvala ti još jednom
Draga Pipin,
Hvala ti na odgovoru!
Mučilo me to sa savjetima da dajem bebi adaptirano mlijeko po noći kako bih se naspavala. Rekle su mi te prijateljice što su bile (jedna je dojilja druga ne) da one samo daju bebi adaptirano mlijeko prije noćnog spavanja i one (bebe i one same) spavaju cijelu noć. Kako nemam iskustva s time, ne znam je li to zapravo istina ili ne. To da se spava cijelu noć. No, nije mi ugodan taj savjet. A s druge strane apsolutno razumijem majke koje to rade jer je ova iscrpljenost ponekada zaista teška.
Evo ja ti mogu reći moje iskustvo: dojila sam 11 mjeseci i onda nastavila s dnevnim a prije noćnog dala adaptirano mlijeko. Meni beba nije spavala cijelu noć. To zbilja ovisi od bebe do bebe. I ja razumijem majke koje to rade, ali dati bebi AD orije spavanja definitivno nije ‘recept za uspjeh’ - tu sve ovisi o tebi, ako ti nije ugodno to raditi nemoj, ako si premorena, probaj. Zasto ne!
[lilypie.com]
Serafini, mnoge moje prijateljice su odmah noću počele davati zamjensko mlijeko jer je kaloričnije i punije pa beba duže spava. Ti si emocionalna i razdražljiva zbog majčinstva, točnije novonastale situacije. Hormone da ne spominjemo. A tek spavanje u komadu… Svaka majka zna da je naporno, ali i podsvijest zna da si sada tu gdje jesi i da nema mrdanja, ovo neće biti još tjedan dana, već će trajati. Znam da ti je sada teško, ali pogledaj nešto stvarno jako pozitivno u ovoj situaciji - imaš zdravu i divnu bebu uz sebe. Ali ono najbolje je što iz tvoje dvije dugačke poruke nigdje nije bilo ni riječi žaljenja na bebu. To ti samo govori da si na dobrom putu, da si dobra majka, da voliš ovaj svoj poziv i po ničemu u tome ne osjećaš da si pogriješila. Jer i nisi. Dijete je tvoje, što znači da je možda prvi put u životu - prva i zadnja riječ zauvijek tvoja. Nemaš se ti šta kome ispričavati niti pravdati kako ćeš svoje dijete podizati i odgajati.
Podrška koja ti nedostaje od strane supruga nije tako neobična, ali je svaka situacija specifična, pa je pitanje do kada će njegova nonšalantnost u ovome svemu trajati. Ta neizvjesnost te dodatno jede. Svaku tvoju napisanu riječ sam upila kao da sam u tvojoj koži. Razgovor sa njim nećeš moći izbjeći. Moj savjet ti je da pustiš malo da se stvari slegnu. To znači da recimo do ponedjeljka se nećeš žaliti, biti ljuta ili nadurena, pokazivati išta negativno. Jer moraš situaciju primiriti do kraja da bi ga mogla posjesti i normalno započeti razgovor. Onda mu reci u ponedjeljak “…molim te sjedni sa mnom na par minuta, želim ti nešto reći i nadam se da ćeš me ozbiljno shvatiti”. Zapiši si sve što mu želiš reći i ne daj mu da te prekida dok pričaš. Potrudi se da ti rečenice budu jasne, kratke i suvisle, jer se inače gubi smisao. Pitaj ga na kraju što njemu ne odgovara i šta bi on htio da bude drugačije. Pitaj ga da li je sretan. Doslovno to stavi u brojke. “Koliko si sretan sada u ovoj situaciji sa mnom i bebom od 1 do 10?” i naravno, ti iskreno njemu odgovori na to pitanje brojkom. Moj muž je samo jednom čuo riječi iz mojih usta “nisam sretna sa tobom” i nastala je opća panika. Bila je slična situacija kao tvoja, nije me doživljavao, onda sam se ja povukla u sebe i kada sam došla do točke da mi je svejedno onda sam mu to rekla. Vjeruj da njemu tada nije bilo ni najmanje svejedno 
I odlično da si otvorena prema mogućnosti da odeš na grupu podrške. Ne znam jesi li iz Zagreba ili ne, ali ako zapneš u potrazi ili ćeš htjeti preporuku za dobrog psihoterapeuta, bilo gdje, javi mi se slobodno na mail grupapodrskekrugovi@gmail.com
Sretno! Biti će sve u redu 
Pozdrav!
Zanima me je li još netko imao sličnih problema kao ja. Naime, prije nekih mjesec dana sam se počela osjećati jako loše. Počeli bi mi se znojiti dlanovi, stopala, srce bi počelo ubrzano kucati, ja bih se uplasila i javio bi se brzo nakon toga visoki tlak. Izvadila sam krv, hormoni štitnjače su u redu, imam anemiju, pijem zeljezo I sve drugo organski je uredu, i srce i bubrezi tako da ispada kako meni tlak raste zbog anksioznosti. Pijem lijekove za to i jedva čekam da to sve prođe. Doma imam bebicu od skoro 4 mj i starije dijete koje ce uskoro napuniti 6 godina. Istina je da sam tokom trudnoće bila dosta uplasena, nisam se mogla opustiti, kao ni sada…unazad 2 mj sam saznala i dosta šokantnih i ružnih stvari pa možda je i to utjecalo…ja se uporno pokušavam smiriti, nor.igram se sa starijim djetetom ali nakon nekog vremena osjetim slabinu, znojenje i povisi mi se tlak. Popijem jedan Helex 0,25mg i nakon nekih sat do dva se osjećam bolje. Je li se ikome još to događalo? Jer doktori kažu da je meni tlak vjv na psihickoj bazi. Ne znam…..
Hvala
Pozdrav svima. Ne znam koliko je još aktualna tema.
Porodila sam se prije 6 mjeseci. S bebom je sve uredu. Oduvijek je bio dobra beba, koja je slušala i malo plakala. Ja se brinem o njemu na najbolji mogući način. Moj problem je što sam porodom(koji je bio pretežak i trajao skoro 36 sati) izgubila svo moguće samopouzdanje što se svega tiče, i djeteta i sebe kao osobe,majke,muža,kućanstva,obitelji.. Osjećam se totalno bezvrijedno šta god da uradim, nemam volje za našminkati se , srediti se, otuširati se,izaći. Mnogo sam nervozna, a s vremena na vrijeme sam tužna, plačljiva,preosjetljiva,imam mnogo loših misli i ponekad mi je teško obavljati kućanske poslove. Osjećam kako muž zaslužuje bolju suprugu, koja će biti sretnija i zadovoljnija. Osjećam se prazno, ništa me ne čini sretnom niti zadovoljnom. Dosta sam napeta, kada se usudim izaći s djetetom, onda se osjećam pogubljeno , kao da svi bilje u mene, kao da sam nešto pogrešno uradila pa svi gledaju. Ponekad poželim da uopšte nemam ovo dijete, da ga odnesu negdje daleko i da se vrati moj mir koji sam prije imala. Ne znam da li se koja mama osjećala ovako, ja bih voljela samo da ovaj osjećaj prođe.
Jesi li komunicirala s bližnjima o tome kako se osjećaš? Važno je reći suprugu kako bi mogao reagirati i ponuditi ti pomoć. Osim njega, razgovaraj s nekom stručnom osobom, zatraži pomoć i reci kako se osjećaš. Ovo je neizmjerno važno. Ne možeš ništa sama ako si zaglibila u depresiji.
Na kraju, pazi na sebe. Čitala sam u jednoj knjizi o postporođajnom periodu kako je neizmjerno važno uzimati dovoljne količine vitamina (b skupina, d vitamini, magnezij, omega i željezo) kako bi vratila snagu i kako bi pomoglo da se vrati balans u organizam.
Zato, pazi na prehranu, uvodi vitamine da se hormoni izbalansiraju, razgovaraj sa stručnim osobama i suprugom. Prioritet ste ti i beba, tako se i postavi.
Sortiraj odgovore
Najstariji