I ja sam otvorila slicnu temu ali mi nitko ne pise pa ponavljam ovdje, rodila sam drugu bebu i opet sam preemotivna stalno mi se place. Osjecam preveliku ljubav prema dijeci razlika je 3 god. Dobri su i ne bojim se da necu uspjeti u odgoju, ili bilo cemu drugom. Bas to me plasi jer sve depresije i baby blues govore o nekim strahovima majke. Ili bebe puno placu, iscrpljenosti… kod mene je sve ok i jako ih volim. Malena cica, mlijeka imam na bacanje. Placem zbog nostalgije. Zbog toga jer moje vece dijete nije vise malo, zbog prolaznosti vremena, zbog toga sto su moja dva andela tako dobri. Neznam sta mi je, nemogu si pomoc i to me plasi. Ne zelim da me takvu gledaju. Zelim samo da prode ta glupa preosjetljivost. Najvise me rastuzilo kad je moj sin od 3 god trazio da gleda slike kad je on bio beba. Srce ce mi puknut

temica

I ja sam otvorila slicnu temu ali mi nitko ne pise pa ponavljam ovdje, rodila sam drugu bebu i opet sam preemotivna stalno mi se place. Osjecam preveliku ljubav prema dijeci razlika je 3 god. Dobri su i ne bojim se da necu uspjeti u odgoju, ili bilo cemu drugom. Bas to me plasi jer sve depresije i baby blues govore o nekim strahovima majke. Ili bebe puno placu, iscrpljenosti… kod mene je sve ok i jako ih volim. Malena cica, mlijeka imam na bacanje. Placem zbog nostalgije. Zbog toga jer moje vece dijete nije vise malo, zbog prolaznosti vremena, zbog toga sto su moja dva andela tako dobri. Neznam sta mi je, nemogu si pomoc i to me plasi. Ne zelim da me takvu gledaju. Zelim samo da prode ta glupa preosjetljivost. Najvise me rastuzilo kad je moj sin od 3 god trazio da gleda slike kad je on bio beba. Srce ce mi puknut

I jos da dodam obicno mi ljudi daju savjet ;samo se ti isplaci, ali nakon plakanja koje moze trajat i do 4 sata nije mi nista lakse.  Kad citam vase primjere svi imate razlog zbog kojeg placete ili placljivu bebu ili nedostatak mlijeka ili vam fali pomoc od obitelji a mene muci sto nemam neki poseban razlog samo me shrvaju osjecaji i neznam kako da se nosim s time

Draga Žuta, a i ostale mamice, tek sada pišem, prošlo je dosta vremena, ali tko zna, možda nekome i pomogne::). Potpuno, ali potpuno te kužim, jer sam imala gotovo identično iskustvo tvojemu. Inače sam freaky i dosta zabrinuta (znači po prirodi), porod mi je bio relativno bezbolan, epiduralna je sve riješila, ali plakala sam za sve živo i za svašta. Kad smo donijeli bebicu doma iz rodilišta, plakale smo skupa 20 min bez prestanka, ona jer je bila gladna a ja od bespomoćnosti. Svu sam krivnju svalila na muža, iako nepravedno, i kako sam po cijele dane bila sama s njom, ništa u tom periodu nisam napravila lijepo za sebe. Nego stalno strka, panika, ne smije biti gladna, ne smije biti zmazana, pokakana ni minutu duže...svega mi je bilo previše. Osjećaji su divljali i nosili me ko nabujalu rijeku. Danas je dobro, sutra sve katastrofa. Spavala sam malo, jela kad bi stigla i to samo peciva, kave i sl., dijete mi je postalo opsesija i broj jedan u životu. I sama  ta moja iluzija da samo ja znam kako i što trebam napraviti, srušila se ko kula od karata, jednom dok sam bila s njom u parku. Bebač se počela  plakati, a ja je nikako umiriti, i počela me prati takva tjeskoba i panika da sam se tresla ko prutić na vjetru. Ne znam kako sam je stavila u kolica i kako sam uopće došla do stana, mislila sam da ludim, i to je to. Živci su mi bili tanki da tanji nisu mogli biti, u meni tisuće oprečnih misli, pogotovo prema bebađi, kao npr.što bi ona više htjela, dala sam joj sve, dan i noć sam sa njom, a ona je opet nezadovoljna. Koma.., znala sam s jedne strane da je ona mala i da sam je željela najviše na svijetu, ali s druge strane te grozne negativne misli u kojima sam se gušila ..ono.. iskustvo.. prestrašno. Tada sam uspjela samo nazvati sveki da dođe što prije, otišla kod psihijatrice, dobila antidepresive, koji su mi odmah regulirali san, počela sam spavati, hormoni su malo stali ludovati  i tako. Evo, to je bio jedan zaista jako neugodan i iscrpljujući osjećaj, osjećaj da ćeš poluditi...eto, moja je beba tad već imala punu godinu dana i tad je sve kulminiralo. Danas kad se toga sjetim, još uvijek mi je knedla u grlu i ne razmišljam o drugom djetetu, NO NAUČILA SAM IZ SVEGA TOGA NEŠTO, A TO JE: Bitno je potražiti pomoć od nekoga, mame, susjede, sestre, muža, bilo koga, također prihvati pomoć koju ti netko nudi, u kojem god obliku. 

Također, odvoji vrijeme za sebe, ako ti je svega dosta i osjećaš da pucaš po šavovima, učini nešto što te jako veseli, a najbolje bi bilo vježbanje, meditacija, tko što voli. Neke radionice šivanja, tečajevi, ma što god to bilo i maknut se min 2 sata tjedno da nisi sama sa djetetom.I još, sve te negativne misli neće odjednom nestati, ali biti ih svjestan, postati sućutna prema samoj sebi, bebi i mužu. Sve extreme poput visokih očekivanja odbaciti, znam, teško je to, ali početi s tim. Imati pUUUNOO strpljenja sama sa sobom, a onda i sa bebicom. I dati se bebi isplakati, kako kod bilo teško. Ne mora vrištati, ali ni skakati na svaku njenu viku. I sama sebe umirivati, kad te osjećaji krenu povlačiti za sobom..to je jako, jako neugodan osjećaj, ali uvijek biti svjesna da je to samo osjećaj, a ne istina tvog života. Osjećaji su prolazni i podložni su promjenama nas samih i ljudi oko nas, ali istina da je ta tvoja beba dio tebe i tvog muža, i da je voliš i želiš dati i prenijeti najbolje od sebe, naučiti je kako uživati u životu i biti sretna. A to nećeš moći ako si u ovakvom stanju, u panici i tjeskobi i strahu. Nego s punim povjerenjem, meni je osobno puno pomogla vjera u Boga, tako da sam vjerujući NJemu prebrodila taj iznimno težak period života. I tako je moralo biti upravo zbog toga, da naučih sve ovo. Toliko od mene!

Drage mame trebam bilo kakav savjet u vezi depresije opisat cu vam svoju situaciju koja mene baca u očaj i veoma je alarmantna no mome decku i svima oko mene to je sve neko moje zamisljanje u glavi. Prvo ovako postat cu mama u 10 mj. o.g. no nema druge teme pa sam odlucila napisati ovdje. Imam 21 godinu do nedavno sam pohađala fakultet no doslo je isto do neke vrste depresije i nemogunosti učenja i pamćenja gradiva i totalno sam izgubila volju za faks i prekinula skolovanje. Tada sam usla u vezu sa osobom koja je definitivno ljubav mog života no posto je on stariji 8 god od mene tu je doslo do jedne vrste neshvacanja mene sa njegove strane. On radi vec nekih 10 godina, a ja nemam ni sat radnog iskustva. Planirala sam ii raditi, uštedjeti novce položiti vozački ispit i održavati vezu stabilnom dugi niz godina... No nakon 4 mj veze ostala sam trudna i meni se sve preko noci preokrenulo... ne mogu reći da ne zelim to dijete ali mene niko nie pitao za moje mišljenje mene niko nie pitao dali sam ja spremna na taj veliki preokret u životu, dali ja to mogu?? Do sada opce nisam gajila nikakve osjecaje za malu djecu za mene je to bilo nesto sto cu dobiti kroz 10-tak godina a ne sada.. dok sam mlada, neiskusna i željna neke slobode i nekog ritma u zivotu, dok si ne sagradim neku karijeru neki posao dok ne stanem na vlastite noge. Praktički još uvijek ovisim o roditeljima i to mi je tesko jer nisu u najboljoj situaciji... Niko jednostavno nie spreman na to što nas čeka.. a tu i postoji jos niz drugih stvari koje me muce, ljute i nisu pravedne..

Naime kako to ide djevojka ide kod muskarca kad se ožene tako ce i biti mom slucaju jedino to ce biti kada se dijete rodi... no tu dolazimo do jedne situacije u kojoj se ja osjecam veoma nemocno i kao neka marioneta njegovih staraca i njegove bake..oni zive u jednoj kuci svi zajedno i njegov brat koji dolazi vikendom doma... no moj buduci suprug "plese kako njegova majka svira" ja se to njemu ne usudim reci jer će doci do svade izmedu nas, a to neželim. Suprosavi se on njima ali onda dode do vike i svadica, a ja želim MIR i ne mogu to podnasati.. On je meni rekao na početku veze da znam šta me ceka tu i da nek se prilagodim da jos zasada ne mozemo raditi drugu kucu ili posebno napraviti prostor za nas jer ce nam nejgovi trebati za ppmoc oko bebe. To je istina i ja sam rekla da sve znam i da cu se probat prilagoditi ali DA NE MISLIM tako ZAUVIJEK živjeti.. Uvijek sam sanjala i željala svoju kucu svoj mali dom da ga ja uredujem i da se brinem za svoju obitelj a ne jos dodatnih 3 ljudi. I sve bi to bilo moguce da sam uspjela naci posao i raditi jedno vrijeme i da se on zna suprostavitia svojima i da zna reci mi nismo 2 toliko bedasti i glupi da se neznamo brinut za sebe i dijete... Znači njegova majka petlja se u bas svaku stvar i u bas sve. Ja ne volim takve ljude i ne mogu to prihvatit.. ona sve ima za komentirat od boje laminata kojeg cemo staviti u sobu do djecjeg krevetica do boje zida ne mora se bojat jer je ONA bojala prosle godine....  na koju stranu krevet vjerojatno koje gace bude nosio moj decko itd... To je za mene jednostavno previse. I kada dodem kod decka jednostvano neznam na koji način da se ponasam, dal da idem oprat posude dal da pometem, dal da samo sjedim dal da odem u sobu osjecam se ko u zatvoru svaki korak mi se prati itd.. ne znam kako da to objasnim njima jer naravno ja se nikad nebi suprostavila njoj ili nesto ruzno rekla ali sve ja to pretrpim ali kad budem pukla najvise budem ja stradala niko drugi. Jer njima te stvari nisu bitne oni tako funkcioniraju staromodni su a moj decko na neki nacin me razumije ali ne dovoljno i ne pruza mi tu podrsku koju sam ocekivala od njega.

Pogotovo sad dok mi hormoni u trudnoci rade na najjace i sada sam naranjivija i najosjetljivija i ne dobivam njegovo potpuno razumijevanje i to me najvise povrijeduje. Razmisljala sam da odem kod psihijatra da popricam sa nekom strucnom osobom ili nesto... jedino me mama na nekinacin razumije ali s njom isto ne pricam dovoljno o tome ili mi kaze ignoriraj takve stvari ne obaziri se ali to je najlakse reci ali kad ti to osjetis na svojoj kozi to je nesto skroz drugacije... Molim vas za neke savjete i dali ste prosle kroz slicno.  

Izvinjavam se na ovako dugackom tekstu ali stvarno mi je tesko i neznam kome da se obratim..

Drage mame,
Pratim vas već neko vrijeme, pa sam odlučila pojadati se i podijeliti svoje iskustvo, ako netko prolazi slično da se međusobno tješimo...
Imam bebicu staru 7 tjedana i zadnjih nekoliko dana se osjećam baš loše, s tim da mislim da je kod mene u pitanju postporođajna anksioznost jer sam s tim i prije imala problema. Uglavnom počelo mi se događati da po cijelu noć ne zaspim doslovno ni minutu, tako već dvije noći, ali ne zato jer se beba tako često budi nego jednostavno ne mogu jer osjećam neki strahoviti nemir, pritisak u glavi i lupanje srca. Od nespavanja mi je porastao i tlak i to me dodatno jako brine. Doktorica mi je čak rekla da popijem normabe što se spavanja tičel, što mi je teško palo jer ne bih koristila tablete, ali sinoć sam vidjela da mi opet nema sna i popila. Međutim nije uopće djelovao i nisam zaspala nikako. Preko dana isto rijetko uspijem odspavati, jer ni beba ne spava baš puno. Muž preko dana radi, ja sam doma s malenim, a moji roditelji i prijatelji su u drugom gradu i nemam s kim popričati i pojadati se. A i nekako se osjećam loše što se uopće tako osjećam, znam da je glupo ali imam osjećaj da me nitko neće razumjeti. Suprug mi daje podršku, a ja se cijelo vrijeme osjećam krivon jer ga time opterećujem...znam ako se ovako nastavi da ću morati vjerojatno dobiti terapiju i to mi slama srce jer neću moći dojiti, a sinčić strašno voli biti na dojci i ni sata još nije bio odvojen od mene. Bez spavanja ne mogu funkcionirati naravno. Sve moguće tehnike opuštanja mi trenutno također ne pomažu. Naručila sam se i za psihoterapiju, ali tek za 3 tjedna, prije nema termina...
Puno vas sve pozdravljam

Mislim da je bolje za tebe da si na terapiji makar prestala dojit nego da se ovako osjecas i da ne spavas!Za par mjeseci bebica ce postati aktivna i nece vise mirno lezat!Morat ces biti jos vise na nju koncentrirana nego sad!Sve ce manje spavati, traziti konstantnu komunikaciju i u ovom stanju u kojem si sad biti ce ti tesko to ostvariti!Ako nemas s kim pricat pa prikljuci se tu u neku grupu....I ja sam cijeli dan sama doma,odem po sina u skolu i to je to!Al tu sam na forumu,s curama na viberu...Sve je to virtualno,ali je lakse kad imas nekome nesto reci ili se nasmijati ili jednostavno napisat post u kojem pises kak ti je sugav dan!3 tjedna nije puno cekanja!Bilje nego tri mjeseca!To ce brzo proci!Ne mora bebac biti odvojen od tebe!Kud ti tu i on!Odnosno,di god moze!Sretno!Nadam se da ce ti terapija pomoci!

Mamika 3, hvala na odgovoru i podršci.
Čula sam se s doktoricom opće prakse, rekla je da joj se javim ako se stanje ne popravi pa će vidjeti za terapiju medikamentima. Noćas je bilo bolje, vidjet ću sad narednih dana da li će biti ok..a na psihoterapiju svakako planiram ići.
Trudim se biti pozitivna i orijentirati na pozitivne stvari radi bebice, radi njega moram biti dobro, a i dobro kažeš, kud ja tud i on...:))