Ovdje bi trebala biti mogućnost da se qutoaju postovi….
Da se sad ne zapetljavam u puno priče jer ću nešto zaboraviti napisati….
Renata, na kraju svega - slažem se s tobom, ali to mogu samo zato jer ni ja, kao ni ti, nisam prošla ovo o čemu piše eky26. Da, ja sam bila u brizi, tužna i nervozna zbog svega što se dogodilo oko prerano prođaja. Ali to nije to bilo ovo o čemu eky26 piše. I mogu potpisati ovo što govoriš da se treba naoružati lijepim mislim i trenucima i nadići samu sebe.
Ali nisam sigurna koliko osobekoje pate od postp. depr. to mogu same. Treba jaka podrška okoline, a ako nema pomaka, žene se ne bi smjele sramiti potražiti stručnu pomoć.
A mislim da je dio problema u tome što nas sa svih strana bombardiraju informacijama kako je trudnoća najljepše razdoblje ženina života, porođaj nešto što boli, ali se isplati kad “ugledaš svog malog anđela”, roditeljstvo prekrasno, dojenje milina….. a nije tako. I onda žene kad ih obuzmu negativni osjećaji, tjeskoba, strah misle da su loše majke, ne zaslužuju imati dijete, nisu sposobne i ne znam što sve ne… a da - i da se to događa samo njima. A to nije točno.
I mislim da ne bi bilo zgorega početi malo više pisati i o drugoj strani medalje jer nije to sve med i mlijeko.
…htjela sam još nekaj napisati pa sam zaboravila….
Ja ne bih svaku tugu, osjećaj nemoći ili teško nošenje sa novom situacijom nazvala sa depresijom. To je vrlo ozbiljno psihičko stanje, koje je ponekad potrebno liječiti.
Sve mi prolazimo kroz niz teških razdoblja, nečija su dodatno otežana životnim situacijama (kao što je kod tebe slučaj, renata), ali se moramo naučiti nositi s tim. I kako mi se čini, sve se naučimo - neke prije, neke kasnije. I ništa nije za osudu, osim dizanja ruku, i odustajanja.
Da ne duljim previše, da ne bi ispalo da pametujem, mogu samo reći da srećom nisam imala iskustva sa postporđajnom depresijom. Bilo je dana, i još ih ima kad mi je teško i kad nisam dobre volje, ali se trudim izvući iz svakog dana nešto dobro i to mi pomaže. Znam što me čini opuštenom i sretnom i time nadvladam loše osjećaje.
Svima koje se bore sa postporođajnom depresijom ili općenito teško nose sa situacijama u životu želim da ih što prije prevladaju. 
Krešimir 19.08.2014. <3
Imala sam groznih situaciju u zivotu koje sam otpratila sa smjeskom. Sto mi je bilo teze to sam se vise smijala. Dok nisu poceli problemi sa stitnjacom. To vise I nije psiha, vec bolest koju ne mogu lijeciti smjeskom kao sto sam rjesavala sve do sad. To nije psihicka bolest. Imam super mirnu bebu, rijetko kad place. Susjedi se cude kad ga vide I ne znaju da je beba u stanu di dok ga ne vide na svoje oci. Gustam provoditi dane s njim. Viditi ga svaki jutro. Njegov smjesak. Ma sve na njemu. Tako da ta depresija I primjene raspolozenja su nevezane uz bebaca. Vec uz bolest koja je neizljeciva za koju je vazno pogoditi pravu terapiju I ciji su simptomi depresija, debljanje, bezvoljnost. Ta bolest nije na psihickoj bazi vec tjelesno ne funkcionira sve kako treba I utjece na sve ostalo.
Uf Renata draga. Kad sam citala sto si sve prosla. Svaka cast sto si ostala pribrana cijelo vrijeme ♥
14.06.2014. L ♥
[lilypie.com]
ja mogu samo reci da je jako tesko boriti se s depresijom ja sam to prozivjela,,,jer kad se covjek bori s tim imas osjecaj da ludis,to te cini bezvoljnim jednostavno nemozes sam sebi pomoci,,,ja kad sam vidjela da zaista nemogu nikako izaci na kraj otisla sam ljecnicku i sve ispricala kako mi se desava,,,dobila sam terapiju koju sam koristila i zaista sam se uspjela izvuci iz tog zacaranog kruga,,,,,ali zato se plasim da mi se to sad opet nebi vratilo poslje poroda,,,zato sam se uclanila na ovu stranicu da podijelim svoje iskustvo s nekim ko je imao slicni problema i jednostavno da probam nemislit na svoje buduce stanje,,,
Eky, nemoj se bojati jer strah je okidač za mnoge loše stvari i bolesti. Proživjela si to što jesi, nije lako i to nitko ne osporava, znaš to prepoznati i to je jedina dobra stvar u svemu ovom, da ako ćeš ne daj Bože, ali stvarno ne daj Bože to iskusiti ponovo znat ćeš kad treba potražiti stručnu pomoć. Ukoliko ti je lakše, razgovaraj s nama svakodnevno, uvijek će netko imati savjet da ti pruži onda kad trebaš, mi smo uvijek tu, i kad si tužna i kad si sretna i kad plačeš i kad se smiješ…Nemoj misliti kako će biti, misli na svoje stanje sada, i tako živi, dan za danom i uživaj u svojoj bebici.
Eky, nemoj se bojati jer strah je okidač za mnoge loše stvari i bolesti. Proživjela si to što jesi, nije lako i to nitko ne osporava, znaš to prepoznati i to je jedina dobra stvar u svemu ovom, da ako ćeš ne daj Bože, ali stvarno ne daj Bože to iskusiti ponovo znat ćeš kad treba potražiti stručnu pomoć. Ukoliko ti je lakše, razgovaraj s nama svakodnevno, uvijek će netko imati savjet da ti pruži onda kad trebaš, mi smo uvijek tu, i kad si tužna i kad si sretna i kad plačeš i kad se smiješ…Nemoj misliti kako će biti, misli na svoje stanje sada, i tako živi, dan za danom i uživaj u svojoj bebici.
hvala draga moja Renata na podrsci,nadam se da ce sve ako Bog da biti u najboljem redu,,opet hvala ti od
Rodila sam prije tjedan dana i sve je bilo super medutim ja sam htjela sve sama i obavljala sam i po danu i po noci medutim od jicer se cesto osjecam toliko izmoreno tuzno ljuto ma tisucu emocija me zna oprat…nadam se da je to samo baby blues i divljanje hormona…sad nam je dosla baka i evo veceras ce biti prva noc kada cu spavati bez budenja svaka dva sata…nisam placljiva, zasuze mi oci kad vidim moju malenu kako me gleda ali toliko znam biti izmucena da imam osjecaj da bi pukla …nadam se da sad kad sam se opametila i prihvacam svaciju pomoc da ce to tako i proci … :/ bojim se depresije ili nedaj Boze neceg goreg ko vraga :(
Ninna sve je to normalno, naravno da imaš tisuću emocija u glavi, normalno da je zbrka tvoja svakodnevnica se okrenula naopačke preko noći. Prihvati pomoć svih, nemoj sve raditi sama jer ćeš iscrpiti svaki atom snage i tko će se onda brinuti za dijete. Saberi se, prihvati pomoć svih koji se nude, spavaj onda kada i beba, nemoj pospremati, prati, vješati veš…to prepusti nekome drugome i ti uživaj u svakom trenutku s bebicom, promatraj ju, zamisli što si sve prošla da ju dobiješ nađi smisao u lijepim osjećajima koje osjećaš za nju. Nemoj misliti na depresiju, misli na lijepe stvari, kako ćeš se jutro probuditi, kako je sutra novi dan pun veselja i sreće jer ipak si donjela na svijet svog anđela, nema straha, nema ružnih misli, nema loših osjećaja, u svakom trenutku, u svakom danu nađi nešto pozitivno, a imaš ga kraj sebe osvrni se malo imaš DIJETE!
bok svima ..iskreno neznam kako bih zapocela ovu temu i kroz sve sto prolazim ..kao svaka druga majka na SVIJETU …
Prije godinu dana rodila sam sina na carski rez jer sam morala prenstveno zbog moga zdravlja koje mi se pogorsalo na kraju trudnoce kada sam trebala da uzivam u bebi koja dolazi…Trudnocu sam savrseno prosla do u7mj., dok nisam pocela odbacivati hranu i vodu tada sam smrsavila jako i dobila sam svrbez bili rubin..kada sam zavrsila u bolnici jetra su mi i bubrezi otkazivali..svaki dan u mj dana koliko sam bila u bolnici radili su mi nalaze a uvijek losi ..U tih mj dana nisam noci zaspala zbog svrbeza plakala sam i bila ljubomorna druge sto spavaju..sve dok trudovi nisu krenuli ranije u 35.tjednu..morala sam hitno na carski zbog kiseline u plodnoj vodi..rodila sam po spinalnoj anesteziji i sve me je boljelo..a beba se rodila sa 2370kg i duga 45 ..morao je u inkubator ..Hvala bogu pa je sve na kraju zavrasilo..muz mi je puno pomogao ..
kada je sin navrsio 3mj shvatila sam da samnom nesto ne stima..povukla sam se skroz ,razdrazljiva,plakala sam,razmisljala sam samo o negativnim stvarima..mislila sam da ludim..nikad kraja..bebu nisam mogla smisliti au dubini duse zivot bih za njega dala..jedan dan ga volim drugi dan ne..tako i muza..bila sam kod doktorice i rekla mi je da je to samo blaga deoresija..i da se cuvam a ja znam da nije tako..trudila sam se na sve moguce nacine da zaboravim na nju i da je pobijedim kad god mislim da sam uspjela ona se vrati..i predam se..nemogu vise..nije mi dozvolila da uzivam u necemu najlijepsem na svijetu u svojoj bebi..i sada opet kad mislim da sam je pobijedila koje nije bilo vec 4 mj..opet se vratila..plakala bih,vristala,,smeta mi plac od maloga..ponekad bih ga udarila ali kontroliram se jer to nisam ja on je ipak beba..volim ga jako..on je moj zivot..neznam zasto mi smeta..zasto sam postala agresivna ..muza jako volim svadamo se poinekad bezz i sve zbog nje zbog depresije postop,.koja mi unistava zivot..!!!!!!
SVE ME TO BOLI I NEZNAM KAKO DA SI POMOGNEM ..DALI je tko bio u toj situaciji i treba mi savjet.. :)
Sortiraj odgovore
Najstariji