Lekcije
Hej, ima li neka mama da je lijecila postporodjajnu depresiju i da je uspjesno izlijecena?? Ja sam na antidepresivima pet tjedana i malog pomaka ima.. prestali su strahovi, aktivnija sam.. ali i dalje me muci to sto me nista ne veseli i jako losa koncentracija... hoce li i to doci na svoje?
Pozdrav,
Prošlo je 2,5 god od kada je supruga rodila zdravu curicu. Poroda je što se tiče supruge prošao dosta teško al nakon 2,5 god čini se prema nalazima da je fizički sve u redu.
Šta se psihe tiče očito nije najbolje jer mi je teškom mukom priznala da je nakon posla, kada shvati da mora ići doma, hvata "gusenje". Obično napravi 2 kruga po susjednim ulicama prije nego odluči ući i kuću. Problem joj je stres oko brige za djete i "naporno" djete.
Supruga odbija stručnu pomoć i odbija daljnje razgovore na tu temu. Kaže da će proći samo od sebe...
Ima li netko da je prošao slično i da je spreman dati savjet?
Hvala
Pozdrav, nova sam na forumu. Ima li još netko problema s postporođajnom depresijom?
Pozdrav, nova sam na forumu. Ima li još netko problema s postporođajnom depresijom?
Imaa 🙂
Mislim da je mene iscrpio ovaj porodiljni. Nakon devet mjeseci ja više nemam volje za ništa. Funkcioniram svaki dan po rasporedu i nekad me uhvati tjeskoba jer znam da je sad vrijeme za skuhat ručak, da je vrijeme za voće, da je vrijeme za večeru, da je vrijeme za ovo ili ono. Svaki put kad trebam otići u šetnju, ja se psihički pripremam po pola sata. I onda se nekako dignem, spremim maloga i jedva izađem iz kuće. Šetnje su mi valjda najdosadniji dio svega. Znam već napamet valjda svaki kamenčić. Jednom sam četiri dana ostavila malog kod bake i samo sam slikala i slikala, nisam se mogla zaustaviti i koliko god mi je falio ja sam se osjećala ponovno kao ona stara. S druge strane sam osjećala krivicu jer sam dijete ostavila kod bake radi sebičnih razloga. Kad se trebao vratiti doma, mene je počela hvatati paranoja. Gledam sve te mame po cesti sa kolicima kako se šetaju, vesele i kao da im ništa nije problem, a ja se pitam pa kako vas to može uveseljavati baš svaki dan. Zapravo sam i malo ljubomorna jer ja to ne mogu. Partner me ne razumije, njemu je pak muka kad treba doći doma jer se pita u kojem sam ja raspoloženju. Rekao je da će napraviti sve da ja budem sretna, ali ja ne znam što bi mu na to rekla. Mislim da podsvjesno misli da sam loša majka. Ne znam jel bolujem ja od depresije ili život posvećen samo djetetu nije za mene.
Mislim da je mene iscrpio ovaj porodiljni. Nakon devet mjeseci ja više nemam volje za ništa. Funkcioniram svaki dan po rasporedu i nekad me uhvati tjeskoba jer znam da je sad vrijeme za skuhat ručak, da je vrijeme za voće, da je vrijeme za večeru, da je vrijeme za ovo ili ono. Svaki put kad trebam otići u šetnju, ja se psihički pripremam po pola sata. I onda se nekako dignem, spremim maloga i jedva izađem iz kuće. Šetnje su mi valjda najdosadniji dio svega. Znam već napamet valjda svaki kamenčić. Jednom sam četiri dana ostavila malog kod bake i samo sam slikala i slikala, nisam se mogla zaustaviti i koliko god mi je falio ja sam se osjećala ponovno kao ona stara. S druge strane sam osjećala krivicu jer sam dijete ostavila kod bake radi sebičnih razloga. Kad se trebao vratiti doma, mene je počela hvatati paranoja. Gledam sve te mame po cesti sa kolicima kako se šetaju, vesele i kao da im ništa nije problem, a ja se pitam pa kako vas to može uveseljavati baš svaki dan. Zapravo sam i malo ljubomorna jer ja to ne mogu. Partner me ne razumije, njemu je pak muka kad treba doći doma jer se pita u kojem sam ja raspoloženju. Rekao je da će napraviti sve da ja budem sretna, ali ja ne znam što bi mu na to rekla. Mislim da podsvjesno misli da sam loša majka. Ne znam jel bolujem ja od depresije ili život posvećen samo djetetu nije za mene.
Draga, majčinstvo je jako naporno, pogotovo kad rodiš prvo dijete i treba ti vremena da se uhodas i prihvatiš novu ulogu. Istina je da je i tim mama a što vidiš na ulici naporno. Ja sam se isto tako kao i ti osjećala, ali srećom, imam pomoć od obitelji pa mi je lakše, a i nakon porodiljnog sam počela raditi pa se na poslu odmorim od privatnih obaveza. Možda bi ti dobro došao razgovor sa stručnom osobom ako si u depresiji. A nekad bude lakše i kad porazgovaramo iskreno s partnerom i bliskom prijateljicom. Ja se uvijek tješim kad mi je dijete jako naporno da će sve to brzo proći. Nemoj se uspoređivati s drugim mamama jer ne znaš kroz što one prolaze. A svakoj osobi je potrebno vrijeme za sebe i probaj se organizirati da svaki dan imaš to vrijeme. Ako ti nitko od obitelji ne može uskočiti, uvijek možeš naći neku osobu kojoj ćeš platiti sat, dva da ti pričuva dijete. Samo nemoj o sebi misliti ništa loše jer ti radiš najbolje kako znaš. Sve će proći i za sve postoji rješenje!
Imam i ja pomoć obitelji, čak odem i na službeni put na par dana, zaista ne mogu reći da nemam uvjete. Ali nakon uzastopnih tjedan dva sa djetetom jednostavno dosegnem limit i počnem biti nezadovoljna. Svjesna sam da sam već odradila devet mjeseci i dala sve od sebe, ali brojim dane povratka na posao i ponovnoj upotrebi mozga. Nedostaje mi ponekad moj prošli život, ali kad pogledam svoje čudo, onda s jedne strane shvatim koliko sam sretna, a s druge me udare sve te strepnje i strahovi u vezi majčinstva. Ne osuđujem niti jednu mamu, iako su mene znali osuđivati. Lakše je svakako čuti da postoje majke koje se osjećaju ponekad kao i ja.
MVT možda da pokušaš koliko god je to moguće prilagoditi bebu svom životu,a ne obratno,npr ako ne voliš šetnje nemoj se forsirati,sjedi s bebom na balkon i pij kavu( to ja radim 😂) ,ako nemaš balkon sjedni ispred kuće,u parku ,bilo gdje.
Radi ono šta voliš samo povedi i bebu,može nekad pojesti i kašicu,ne mora sve bit kuhano. Ako ti ima tko pričuvati bebu možeš se i ranije vratiti na posao, ako bi te to usrećilo . Ne znam ,ja nekako pokušavam živjeti kako sam prije ,jedina razlika je šta imam ovaj smotuljak šta stalno teglim sa sobom😊.
url=https://lilypie.com]
DANTE
Beba ti je dobro napisala, ne treba sve biti po pravilima svaki dan. Svaka mama se često osjeća kao i ti, to znam jer pričam s drugim mamama. Sve je to normalno, bit će ti lakše kad počne hodati i pričati pa ćeš više uživati. Nastoj to gledati kao nešto svakodnevno, normalno, a ne samoj sebi govoriti kako je teško. Uzmi vremena za sebe koliko ti je potrebno. Ionako će odrasti i otići jednog dana. Sjeti se da može biti puuuno gore! Kako je samo mamama koje imaju djecu s teškoćama i koje su za cijeli život vezane za njih 24 sata!?
MVT možda da pokušaš koliko god je to moguće prilagoditi bebu svom životu,a ne obratno,npr ako ne voliš šetnje nemoj se forsirati,sjedi s bebom na balkon i pij kavu( to ja radim 😂) ,ako nemaš balkon sjedni ispred kuće,u parku ,bilo gdje.
Radi ono šta voliš samo povedi i bebu,može nekad pojesti i kašicu,ne mora sve bit kuhano. Ako ti ima tko pričuvati bebu možeš se i ranije vratiti na posao, ako bi te to usrećilo . Ne znam ,ja nekako pokušavam živjeti kako sam prije ,jedina razlika je šta imam ovaj smotuljak šta stalno teglim sa sobom😊.
Beba sviđa mi se tvoj stav i jedva čekam da malo naraste i da vodim sa sobom svuda, da mu pokažem milijun stvari i da počnemo komunicirati u potpunosti. Negdje sam pročitala da su neke mame bolje sa manjom djecom, bećinom mlađe, starije sa starijom djecom, a kako ja baš nisam mlada kao rosa možda će se to promijeniti. 😊
Sortiraj odgovore
Najstariji