Da se malo i ja uključim u ovo povjeravanje. Kod nas je malo priča blesava, zajedno smo već 12 godina, 6 godina u braku. Puno tih zajedničkih godina smo proveli u bolnici i na liječenjima zbog moje depresije, pa problemi s prehranom, stalno nešto. Iskreno, ja sam već davnih dana odustala i nisam se nadala da ćemo ikad moći imati djece. Tako da nas je sve ovo iznenadilo i malo šokiralo. I nekako zbog svega toga, koliko god je i zahtjevno i teško i milijun malih problema, ne mogu ne biti zahvalna. Al sve smo, sve volimo svoje bebice. Vjerujem da je muževima ipak to apstraktno jer ne dožive te udrace i možda ne shvaćaju sve strahove koji idu s trudnoćom. Mi smo od starta zabrinute kako i što i jel sve ok, a njima je sve to normalno i ne razumiju baš tu stalnu zabrinutost.
Ali eto, iako je i moj možda malo distanciran u trudnoći, znam da mu je stalo. I znam da kad beba dođe da se bude trudio maksimalno. Ili se samo nadam 😅 a teško nam bude sigurno, sami smo u Zg, njegova mama teško bolesna u drugom gradu, moj tata teško bolestan u drugom gradu. Nekako želim vjerovati da se budemo pokrpali. I da budem ja nekak svoju psihu uspjela održat na životu

U prvoj trudnoci bi se mogla poistovjetiti  s Miracle. Ja sam bila preuzbuđena ono stomak raste, pokrete osjetim a on je bio nekako distanciran. Morala sam ga tjerati da nešto uradi, sjećam se da sam ja u 7.mj trudnoće sama sastavljala Ikeinu komodu, jer mi ga se nije dalo čekati 😅😅
Sada je to druga priča, sada je on (nakon spontanog) totalno drukčiji prema meni, nježniji, stalno me opominje da mirujem doma cijeli dan, malu u vrtić da odvezem, eventualno ako mi se da da ručak napravim, ako ne on će. Totalno druga priča. Vjerujem da njima treba neki okidač da bi oni svoje emocije na površinu izbacili.

A posebno sam alergicna na te priče (ja sam rodila 4djece bla bla) što je Pahuljka napisala, ne kaže se uzalud žena je ženi vuk. Sama sam sebi dokaz kako trudnoća utječe na ženu, i nije svaka od nas ista. Treba imati razumijevanja jer je trudnoća baš kako kažu drugo stanje. Ja sebe u ovoj ne prepoznajem, ali čekam mirno kraj da se vratim u normalu 😅😅😅

Miracle, djelomično te razumijem. Mom je ovo prvo dijete pa mogu shvatit te neke njegove postupke i poglede na to sve. Što se tiče mene, pazi na mene koliko može, ne želi da se naprežem nego da mirujem što više, zna mi prigovorit ako koji dan više potegnem, pogotovo jer su se na predzadnjem pregledu javili neki problemi. Sad se to popravilo i rečeno je da nema potrebe za strogim mirovanjem, a on i dalje forsira da se smirim još ovih mjesec dana do poroda. Ali mislim da ne razumije da baš nije moguće da se zalijepim za krevet i čekam njega jer život ne staje za vrijeme njegovog radnog vremena, obaveze su i dalje tu. 
Trbuh dira i mazi stalno, ali neke emocije za bebu ne pokazuje (možda zbog straha 🤷🏼‍♀️). Sve što imamo od stvari sam ja kupovala i birala sama u društvu kćeri, naravno. Njemu je netko rekao da nema potrebe prije kupovati nego tek kad se beba rodi vidiš što ti treba pa kupuješ, što je meni, iskreno, van svake pameti, ali on se očito toga drži i čeka pa će se valjda onda uključit.
Bez obzira na to stanje sad, mislim da kad malac dođe se sve bude posložilo na svoje mjesto i da ćemo se vratit na naše novo staro 😊
. 
Ni ja nemam neko društvo ovdje, dvije meni najbliže osobe su u gradu gdje sam odrasla tako da se često čujemo, a rijetko viđamo. Jedna kolegica s posla s kojom sam si super je nedavno saznala da je trudna, pa se tu i tamo čujem s njom, pa podijelimo i razmijenimo iskustva iako je ona na početku, a ja skoro pri kraju. 

Flekica, uzimas koji terapiju tijekom
Trudnoce? Kako taj dio mentalni ide? Pitam zato sto ja iako ne uzimam nikakvu terapiju, 2013. Te sam pila
Antidepresiv radi reaktivne depresije, dosta sam tjeskobna. Majcinstvo je u meni probudilo tjeskobu (koja je uvijek pomijesana s deprom) na maximum. Stvarno me strah ovog perioda nakon poroda, pogotovo zato sto sam prije trudnoce (Mpo) vec usla u ranu perimenopauzu. I stalno razmisljam kako ce biti s dvoje djece, neispavana, trudnicki +perimenopauzalni hormoni. Eto bas ne znam.

Ne mogu se pozaliti na svog, stvarno je 101% u svemu, nozda malo manje u istrazivanju stvari koje trebaju i online narudzbama (ali ionako sam ja vise za to i inace 😁). Kad dode s posla obavezno dode pozdraviti malog i javit mu se kao i ujutro dok ide, cita mu price, razgovara, pjevanje smo malo smanjili jer nema sluha 😆 
Od pomoci u stanu - sto god treba, je da neke stvari niti smijem niti mogu i da cekam dan-dva jer mu je guzva, ali stvarno sve radi. I prije je “svoj” dio, a od jeseni prakticki sve kako sam ja odmah stavljena na mirovnje. 
* 
Sto se tice pomoci/rodbine - mi smo svjesni da smo u ovome sami i vec sad se tako organiziramo, jest da su njegovi kvart do (i stari i sogor i sogorica) ali znamo da necemo imati bas neke pomoci, kroz trudnocu se samo potvrdilo da i kad smo molili neku pomoc (tip uskocit s kojim ruckom) bilo je vise problema nego koristi od toga svega i na kraju smo lagano odustali… 😅 

Curke vama s malo manje pozitivnim misljenjem saljem ogrooooman zagrljaj. Nekad je dovoljno samo da te neko zagrli i kaze da ce proci (bez obzira kako proslo). Moja najveca utjeha i podrska nije ni muz ni brat ni sestra vec mama. Sve i da se mraci napolju reci ce da ce svanut kad tad i da nastavim lezat na njenom krilu dok se ne razdani. Jednog dana zelim biti bas takva mama a i vama zelim jedno krilo ili evo bar virtuelno da kazem da ce sve biti uredu, koliko god izgledalo prestrasno. Proci ce, jer mora da prodje, boljet ce jer mora da boli ali i za najmanju bol i zrtvu od nekud gore nas ceka ogrooomna nagrada ❤️ 

A porodice i mijesanja sto se tice evo ne znam 🫠 
Jos pod hormonima i cijelom situacijom nakon poroda ne odgovaram za postupke 🤣 
Iako bi voljela da se to jednom presijece za svagd’ i da se zna mjesto, toliko bi mi bilo zao muza jer mater postavit na mjesto je izuzetno tesko i bolno. Ili jednostavno izdrzat tih par dana 🤐

Nema mi mrzeg nego dok se oko tebe krenu petljati.. 🤯 na svu srecu moji i njegovi su normalni, u nista se nisu mijesali do sad, nadam se i vjerujem da nece ni oko odgoja i sl. Moji su 500km dalje, al doci ce dok rodim da mi mama bude tu, prvenstveno kuhanje, peglanje i takve stvari. A sveki me spasila ovih par mjeseci s peglanjem, dosla mi npr napravit generalku prije baby showera, oprala i zavjese..svaku nedjelju smo tamo na rucku, blizu nas su, u selu pokraj.
Kroz zivot smo i muz i ja dosta sr*** prosli, nismo nikad nis dobili ni s moje ni s njegove strane, financijski smo neovisni oboje od svoje 15.-te, dapace pomazemo i mojim roditeljima i njegovoj mami, tim vise mi ne treba da se netko ide petljati i pametovati. Ne bi nas dvoje to ni tolerirali, i nasi to znaju.
Niti sad nam ne trebaju financijski pomagati, al ima da uskoce s ovim drugim poslovima da nam olaksaju.

Malo skrećem temu 😅 bila sam danas u KIK-u i pepcu, ogromni slabo posjećeni na Branimirovoj... Imaju i KIk i Pepco brojeve 50, ne sve stvari ali da se prebrati. Ja na kraju nisam ništa uzela jer sam u biti tražila outfit za izlazak i ništa me nije toliko oduševilo, i hlačica se još da naći ali svi gornji dijelovi su pretežno kratki rukavi a ja bih duge. Pepco ima ljepši izbor od kika i to ja sam skoro uzela nekoliko setova na odjelu za deckice jer su mi za njih puno ljepše stvari, i ne kužim ali čak jeftinije. Npr rebraste mekane hlačice za curice 4 eura, iste takve na odjelu za deckice 2 komada 5 eura 😅 budem još malo skicnula okolo, ako ništa vratit ću se po nešto s odjela za deckice 😁 i da, kad sam ušla u KiK i shvatila da odjeca tamo ima etiketu ergee (tako nešto), skužila sam da imam njihove robe (dobila na poklon) i nije mi bila dobra, bodiji presiroki, neki čudni brojevi i krojevi...

E kad se ovako lijepo 'jadamo' jedni drugima, da vam se malo 'pojadam' i ja sa svojom pricom 😁 Sto se supruga tice, on je najbolji suprug na svijetu, definitivno. Jako brizan, jako dobar, emotivan, spreman pomoci uvijek svima,a meni tek. Oduševljen je od samog starta, od kada smo saznali za moju trudnocu, on je jako brizan prema djeci, i svoju je jedva cekao. Ono sto nama jeste problem je to sto živimo sa njegovom majkom. Nažalost, znala sam od samog početka da to nije najidealnija opcija, ali sam pristala na to iz ljubavi prema njemu. On citav svoj zivot zivi sam sa njom, u stanu, ona je starija zena, koja je prosla mnogo toga u životu, i zdravstveno je lose, i ne bi mogla sama ni finansijski ni fizicki da se bori, pa smo i mi sa njom. Zena je odrasla i zivljela na selu, i ima totalno izopacen pogled na svijet. Kao one žene starog kova, uvijek su im za sve žene krive, dok muskarce opravdavaju za sve, cega se ja grozim. Kada smo joj rekli za trudnocu,tako je hladno odreagovala, bez trunke emocija,sto je mene jako povrijedilo. Kada god nas dvoje negdje odemo, uvijek se komentarise gdje cemo, sta cemo tamo, sto smo se zadrzali. Kada ja odem negdje vani, odmah prevrne ocima, sto ja negdje idem, kad god nesto uzmem,sto sam to kupila, kada sam za bebu uzela prvu robicu, ne valja se uzimati nista dok se dijete ne rodi, te sta ce nam krevetic, ima njena cerka krevetic, koji je inace krevetic njenog supruga, star preko 50 godina, dotrajao. Suprug se mnogo puta i svadja sa njom zbog tih stvari, i neda na mene, ali nema neke vajde. Gospođa takodje mnogo puši cigarete, zadimi cijeli stan, ne vjetri, i oko toga smo pricali, kada bebac dodje,da ce morati na balkon, ali ne znam koliko nas shvata ozbiljno. Uglavnom ima tu još 100 stvari, nego,da ne duzim,i ovako sam se raspisala, valjda mi je trebalo negdje da se izjadam. 😁 Tako da eto,svi mi imamo svoje stvarcice i bubice, nekima je tu muz malo zakazao, nekima muzeva familija, ali nije nikome idealno 😁 Zivot je boba i to je tako, bice sve dobro, živ čovjek sve izdrži, samo kad je zdrav u glavi 😊