Svaka se aktivnost može ponuditi djeci. Ono što je bitno je da bude razvojno primjerena te da njena težina i zahtjevnost odgovara trenutnim sposobnostima i mogućnostima djeteta, piše odgajateljica Kristina Kaliman
Nedavno se na jednoj poprilično dobroj Facebook grupi koja dijeli iskustva i ideje roditelja djece uglavnom predškolske dobi povela rasprava oko posta majke koja je objavila kako je pomoću sličica iz grupe za svoju devetomjesečnu djevojčicu napravila prvu abecedu. Nemam običaj komentirati bilo kakve objave, često ih sa zanimanjem pratim, kao i mišljenja ostalih korisnika, a uključujem se samo ako imam zbilja čvrst, jak stav s dobrim argumentima radi kojih me nitko ne može izbaciti iz takta. Uz to, moj prvotni cilj uključivanja u raspravu je uvijek dobronamjeran. Savjet, dodatno mišljenje, ideja za daljnje promišljanje, reakcija na nepravdu. Međutim, u ovom slučaju osjetila sam potrebu da se umiješam.
Slikovne kartice s abecedom za bebu od 9 mjeseci? Zbilja!?
Daljnji razgovor tekao je u smjeru argumentiranja da djeca puno prije nego progovore mogu kognitivno prepoznati i razumjeti različite slikovne kartice i pomoću njih izraziti svoje mišljenje, želje, potrebe. Tome u prilog idu razne metode poput znakovnog jezika za bebe ili učenja putem raznih slikovnih kartica namijenjenog upravo bebama. Idući argument je bio: ako dijete spontano uzme modni časopis, očekujemo li da automatski nauči sve o modi? Nakon toga istaknuto je da abeceda namijenjena ovoj aktivnosti odjednom nije namijenjena baš učenju abecede već samo usvajanju pojmova sa sličica. S obzirom da sam sve ove izjave glatko odbacila logičkim, razumskih i pedagoški utemeljenim stajalištima, uskoro je isključena mogućnost komentiranja ovog posta, a nedugo nakon toga i cijeli je post u potpunosti uklonjen.
Aktivnost mora biti razvojno primjerena trenutnim sposobnostima i mogućnostima djeteta
Ipak, cijela ova situacija navodi me na druga razmišljanja i promišljanja. Krenimo od same ideje učenja beba pomoću slikovnih kartica. Svaka se aktivnost može ponuditi djeci. Ono što je bitno je da bude razvojno primjerena te da njena težina i zahtjevnost odgovara trenutnim sposobnostima i mogućnostima djeteta. Dakle... abeceda za devetomjesečno dijete. Hm. Kako to prilagoditi tako malom djetetu? Osobno ne mislim da slova abecede pridružena određenoj sličici mogu napraviti štetu. To je samo simbol koji će u budućnosti poprimiti određeno značenje.
Ono što je bitno je da ne radimo abecedu abecede radi, samo da bismo prošli kroz sva slova koja se u njoj nalaze. Jer, što djetetu znače pojmovi poput „čarobnjak“, „đurđica“ ili „Engleska“? Što, prema gore navedenom argumentu, dijete želi poručiti roditelju pokazavši na sličicu čarobnjaka, što o njemu misli? Ono što će privući pažnju djeteta su pojmovi koji su mu bliski i poznati. Mama. Tata. Baka. Djed. Duda. Bočica. Jabuka. Pas kao kućni ljubimac. Medo i beba kao igračka. Auto kao prijevozno sredstvo koje danas koristi gotovo svaka obitelj. Pri tome za tako malenu djecu veliku pažnju moramo posvetiti grafičkom rješenju samih kartica. Najbolje bi bilo da se radi o fotografijama konkretnih osoba i predmeta jer dijete još ne može u svojoj glavici zamisliti ilustraciju predmeta iz svoje okoline. Ako se ipak odlučimo na crtanu sličicu, ona bi ipak morala biti što vjerniji prikaz onoga što reprezentira.
Igre i aktivnosti koje nudimo vs. one kojih se djeca spontano sama prihvate
To nas pak sve navodi na daljnji razvoj razmišljanja... Koja je zapravo zbilja razlika između igara i aktivnosti koje nudimo djeci i onih kojih se djeca spontano sama prihvate? Ili, u ovom primjeru, koja je razlika između toga da djetetu od 9 mjeseci ponudimo slikovne kartice s abecedom ili da dijete spontano prolista modni časopis? Razlika je jako velika. Spontane dječje aktivnosti proizlaze iz samog djeteta. Dijete radi ono što je prirodno u skladu s njegovom dobi i razvojnim potrebama. Ako odluči prolistati modni časopis, ono ne proučava boje i krojeve koji su trenutno „u trendu“, ono zapravo uči o svijetu oko sebe. Zanima ga materijal kojim barata – papir. Koja je njegova struktura, kakav je na dodir, koja su njegova svojstva, koliko je lomljiv, kakvog je okusa, boje, mirisa, kakav zvuk proizvodi. Istovremeno razvija svoju motoriku i otkriva koliku snagu je potrebno upotrijebiti da bi list okrenulo ili potrgalo. Za razliku od toga, o materijalima koje mu nudimo kao odrasle osobe trebali bismo dobro razmisliti.
U današnje doba ne postoje informacije koje su nedostupne znatiželjnim roditeljima. Od knjiga, članaka, fotografija, ideja na Facebooku, Pinterestu... Dovoljan je minimalan trud da bismo saznali sve što želimo ili trebamo. Bombardirani smo raznim idejama, međutim, od iznimne je važnosti da o njima kritički promišljamo. Da, većina je ideja dobra, zanimljiva, uzbudljiva, estetski privlačna, izaziva oduševljenje i sreću, pozitivno utječe na razvoj vašeg mališana u nekom periodu njegova života. Ono što je bitno je je li ona trenutno razvojno primjerena za vaše dijete. I ako nije, kako je možete pojednostavniti/otežati da bi to postala. U pedagogiji je općepoznato da se djeca bave onime što im je dovoljno izazovno da se u aktivnost zadube, da joj se posvete, da se potrude oko rješavanja problema i pronalaženja rješenja, ali istovremeno da im omogućava i da u tome postignu uspjeh. Prelagane aktivnosti izazivaju dosadu, preteške im ruše samopouzdanje i izazivaju loše osjećaje vezane uz ono čime se bave, ali istovremeno i uz same sebe. Ja to ne mogu. Ja sam glup. Ja sam nesposoban. Ne mogu bez tuđe pomoći. Bespomoćan sam. U oba slučaja krajnji je rezultat – odustajanje.
'Stepenica više'
Osim aktivnosti koje dijete u određenoj dobi može uspješno obaviti samo, postoji i nešto što se zove „zona proksimalnog razvoja“. To su aktivnosti koje su za stepenicu više na razvojnoj ljestvici, dijete ih ne može uspješno obaviti samo, ali uz malenu podršku i pomoć odrasle osobe ili starijeg djeteta, postići će uspjeh. Ključne su riječi „stepenica više“. Ne dvije, ne pet stepenica, ne godine dječjeg razvoja. Samo jedna stepenica uz koju ćemo dijete lagano pogurnuti prema naprijed, podignuti njegove sposobnosti na višu razinu. I opet u konkretnom primjeru, osim sličica djetetu najbliskijih pojmova dodati možda i neke s kojima se svakodnevno susreće, ali ih ne koristi toliko često.
Odgoj je metoda pokušaja i pogrešaka
Ne želim nikoga uvrijediti, ne osuđujem i ne kritiziram. Vjerujem da svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete i njegove interese. No istovremeno ne mislim da je svaka mama u trenutku kada njeno najmilije stigne na svijet opremljena svim potrebnim znanjima i spoznajama kojima će svoje dijete uspješno podići na noge. Odgoj je metoda pokušaja i pogrešaka. Svaki trud treba se cijeniti i ja ga uistinu cijenim. Svakom trenutku prevedenom u istraživanju najboljih metoda za napredak vašeg djeteta skidam kapu. Svaka sekunda provedena u grljenju, igri, pričanju priče, likovnoj aktivnosti, pjevanju i plesanju, šetnji, razgovoru u današnjem svijetu prepunom obaveza i očekivanja okoline treba glasno zapljeskati.
No, isto tako, u današnje doba lake dostupnosti informacija, i odgoj bi trebalo podići na višu razinu. Promisliti prije nego se djeluje. To ne znači da se u potpunosti treba zanemariti instinkte koje nam je dala priroda i spontanost u odnosima s djecom, ali ako im ciljano nudimo određene aktivnosti, ako im izrađujemo materijale kojima će baratati, trebamo unaprijed definirati cilj, što zapravo želimo postići i može li naše dijete u dobi u kojoj se nalazi taj cilj dostići. U suprotnom gubimo vrijeme koje bismo bolje iskoristili u spontanoj igri iniciranoj od samog djeteta ili se zapravo bavimo aktivnostima namijenjenim našem osobnom zadovoljstvu ili nekakvom kreativnom radu. Time ne želim reći da je to loše, svaka majka trebala bi se baviti onime što je ispunjava i čini sretnom jer jedino sretna žena može biti i sretna i ispunjena majka. No, treba odvojiti ono što radimo radi sebe i radi djeteta.
Svaki trud je dobar trud
Sve je ovo napisano s ciljem da vas potakne na razmišljanje. Svaki trud je dobar trud. Svaki trenutak proveden s vašim djetetom je važan i stvara doživotne uspomene te stvara preduvjete za razvoj važnih vještina, sposobnosti i karakteristika ličnosti vašeg djeteta. Podignite odgoj na viši nivo. Kritički razmislite o stvarima koje nudite svom djetetu. Igračke koje ono želi i koje koštaju kao suho zlato možda ne čine ništa dobro za vaše dijete i nemaju nikakvu svrhu nego izbiti novac iz vašega džepa. Igrajte se sa svojim djetetom, ali ako igra nije inicirana s njihove strane, promišljajte što mogu i koji je sljedeći korak u njihovu razvoju te im postavite prikladan izazov.
I najvažnije od svega, ne bojte se potražiti savjet osoba koje su educirane za odgoj. Odgajatelja, pedagoga, psihologa. Nismo tu da bismo se pravili pametni, nismo tu da bi kritizirali, nismo tu da bi vas omalovažavali i smijali vas se iza vaših leđa. Tu smo da pomognemo u vašim nedoumicama, dilemama, pitanjima, problemima, općenito u vašoj roditeljskoj ulozi, u dobru i zlu, tu smo da podijelimo znanje. A znanje na vrijednosti najviše dobiva kada se podijeli s drugima. Iskoristite nas kao dodatan izvor spoznaje i iskustva za podizanje roditeljskih kompetencija. Jer zajednički cilj svih nas, roditelja i odgojno – obrazovnih djelatnika je samo jedan – dobrobit vašega djeteta.
