Često se roditelji osjećaju loše jer im je dijete, za razliku od brata, ili sestre, ili susjedovog djeteta, plačljivo, drsko ili neposlušno, sklono bacanju po podu kada nešto nije po njegovom, i pitaju se što krivo rade. Stvar je zapravo u tome da je svako dijete drugačije i treba drugačiji pristup roditelja, piše Tomislav Kuljiš, osnivač Centra Prirodno roditeljstvo i autor programa Roditeljstvo i rani razvoj
Svako dijete nosi originalan i poseban koktel karakteristika s kojima je došlo na svijet i zahtijeva jedinstven pristup u ranom formativnom periodu. Možemo imati blizance, a da svaki zahtijeva drugačiji odnos. Naime, djeca se razlikuju po puno dimenzija, ali neke su lako vidljive i ako ih sagledamo na vrijeme, može nam biti puno lakše razumjeti zašto se jedno dijete ponaša na jedan način, a drugo sasvim drugačije.
Možemo izdvojiti četiri dimenzije po kojima se djeca razlikuju:
1. Temperamentnost
Neka djeca rođena su s više energije pa su i prodornija, a kod neke je ta dimenzija pritajena, imaju manje energije i samozatajnija su.
2. Senzibilnost
Neka su djeca osjetljivi, nježni sustavi, kao orhideje, pa trebaju puno nježnosti, pažnje i duži period nježnijeg roditeljstva, dok su druga djeca već od rođenja otpornija.
3. Potrebitost
Neka su djeca silno potrebita već od prvog dana i treba im puno više vremena da se poslože i namire. Roditeljstvo s njima traje duže, vjerojatno će duži biti i period dojenja i teže će se odvajati od mame. Druga djeca mogu već s godinu dana pokazivati popriličnu samostalnost
4. Sposobnost prorade frustracije
Već kod malih beba možemo vidjeti koje se jako teško nose s tim da nešto nije po njihovom, silno reagiraju i teško se tješe kad se nađu u stanju frustracije.
Svako dijete je koktel ovih osobina i zato nema recepata, nego je pristup potrebno prilagođavati. Često se roditelji osjećaju loše jer im je dijete, za razliku od brata, ili sestre, ili susjedovog djeteta, plačljivo, drsko ili neposlušno, sklono bacanju po podu kada nešto nije po njegovom, i pitaju se što krivo rade, ili još gore, međusobno se optužuju tko je kriv za takvo ponašanje djeteta. A kad bi imali više spoznaja o čemu se radi, svima bi bilo lakše.
Osjetljivo dijete velikih potreba
Opisat ću samo dvije kombinacije od velikog broja mogućih, kako bismo sagledali koliko je važno poznavati svoje dijete i imati neke informacije, bez kojih se često osjećamo izgubljeno u roditeljstvu. Jedna od krajnje zahtjevnih kombinacija u djetetu je jaka temperamentnost, izrazita senzibilnost, silna potrebitost i slaba prorada frustracije. To je jednostavno dijete s povećanim potrebama i roditelji doista trebaju imati veliki kapacitet, što nije lako niti najbolje posloženom roditelju.
Ovo dijete trebat će puno duži period dojenja, snažno će plakati kada ne dobiva ono što mu treba (kontakt, emocionalnu bliskost), iscrpljivat će mamu nespavanjem, neće je puštati od sebe do četvrte, ili pete godine, u razvojne faze će ulaziti kasnije i trajat će duže... Kad je već situacija takva, jedino što možemo je angažirati se, možda puno više nego smo planirali, kako bi uz naš dodatni napor proveli dijete kroz rani formativni period i pomogli mu da se uspije posložiti, organizirati i ojačati svoj od starta osjetljivi sustav.
S druge strane, ako propustimo odraditi ono što takvo dijete nesvjesno zahtijeva i očekuje od nas, ono će cijeli život osjećati posljedice, zbog čega će je mnogi ovako opisivati: "Ona je hipersenzibilna, ne smiješ joj ništa reći, odmah galami ili se rasplače, od partnera se ne odvaja i silno je ljubomorna, kad joj nešto ne ide od ruke poludi."
Dijete koje treba snažnog roditelja
Druga krajnje zahtjevna kombinacija u djetetu je jaka energija i temperament, mala potrebitost, manja senzibilnost, ali slaba prorada frustracije. To je češće kod dječaka i s tim djetetom će na drugi način roditeljstvo tražiti dodatne napore. Mada će već kao beba snažno iskazivati svoju volju, zahtjevnije postaje početkom druge godine kada se u njemu dodatno budi osjećaj svoje volje i kada uđe u fazu Neću.
Takvo dijete ima izrazito snažan poriv da stvari budu po njegovom, i jako teško nošenje s iskustvima kada mu to ne uspijeva. Nastoji fizičkom silom nametati svoju volju i postaje izrazito ljuto na za njega nedovoljno jakog roditelja koji nema dovoljno svog stava i unatoč svim pritiscima ne želi ga slušati. Takvo dijete zahtijeva jakog roditelja koji ima sebe i svoj stav, što nikako ne znači ljutog, agresivnog i povređujućeg roditelja. Ključno je da od takvog roditelja to dijete doživi priznanje svoje snage.
Dakle, prvo i drugo spomenuto dijete zahtijevaju potpuno drugačiji odnos od istog roditelja kako bi se kvalitetno posložilo i iz ranog formativnog perioda izašlo dovršenih razvojnih procesa.
Posljedice nerazumijevanja djeteta
Djeca ovisno o svojim karakteristikama imaju različite oblike automatskih reagiranja na neadekvatnosti u odnosu s roditeljima.
Na primjer, senzibilno dijete povući će se u sebe od silne boli i nemanja snage da se više bori za odnos, i postati mirna beba ili dijete, na koju su roditelji onda ponosni, kao i na sebe i svoje odgojne metode. U biti je sustav tog djeteta prešao u mod povlačenja, jer je to njegova prirodna reakcija na sukob s neadekvatnom okolinom. To su češće curice, ali ne smijemo generalizirati.
Druga situacija je da se temperamentnije dijete, češće dječak, svim silama bori za odnos na način da postaje agresivno, ljuto, neposlušno. S obzirom da ima jaču životnu energiju, ono ima snage ići u mod borbe, koji je obično njegova reakcija kada se nađe u sukobu s okolinom koja nije podržavajuća za njega.
U oba slučaja nije problem u djeci nego u onome što ih je aktiviralo da postanu takva i počnu se ponašati na način koji nas iritira, ili koji smatramo nedoličnim ili neprihvatljivim.
Dakle, djeca su takva kakva jesu i svako je specifično na svoj način i njih ne možemo natjerati da postanu onakvi kakve smo ih mi zamišljali. Problem nastaje jer im mi ne dajemo odnos koji im je neophodan za razvoj, na što ona reagiraju ovisno o svom temperamentu, tako da plaču, povlače se u sebe, postanu hiperaktivna, ili pak agresivna. A mi pogoršavamo situaciju kad ne razumijemo što im se zapravo događa, krivo tumačimo njihova ponašanja kao loše ponašanje i nastojimo ih odgojnim metodama natjerati da nam prestanu poručivati da nešto u našem odnosu prema njima nije kako bi trebalo biti.
Ako i uspijemo u tome, u biti smo zauvijek izgubili mogućnost sagledavanja i otklanjanja problema koji je pravi uzrok problematičnog ponašanja. Jedna važna poruka od djeteta nije primljena i još jedno dijete se počne osjećati nedoživljeno, neprepoznato i nepovezano sa svijetom.
