'Iako ih se uglavnom ne sjećamo, u našoj podsvjesti zapamćena su sva iskustva iz prve tri godine života i na temelju njih se formiraju nesvjesni mehanizmi funkcioniranja i odnosa sa svijetom, koje onda koristimo cijeli život', kaže Tomislav Kuljiš, osnivač Centra Prirodno roditeljstvo
Suradnika Klokanice, osnivača Centra Prirodno roditeljstvo Tomislava Kuljiša zatražili smo komentar rezultata naše ankete u kojoj smo čitatelje pitali misle li da su prve tri godine zaista najvažnije i zbog čega. Kuljiš je autor programa 'Roditeljstvo i rani razvoj' i u srijedu 1. listopada održat će seminar Osnove ranog razvoja i roditeljstva, namijenjen roditeljima i stručnim osobama koje rade s djecom te svima koji žele razumjeti sebe, a koji je ujedno i preduvjet za upis programa Roditeljstvo i rani razvoj. Zato smo ga pitali što je zapravo rani razvoj, a razgovarali smo i o traumama i odgoju djece "prema knjigama".
Na što se točno misli kad se govori o ranom razvoju?
"Pojam ranog razvoja počeo se jasnije definirati tek u zadnjih 10-15 godina, kada je prepoznato koliko su prve godine u životu djeteta važne te da je to zapravo rani formativni period čovjeka. Kao što se ljudsko tijelo formira u maternici i razvoj u tom stadiju je neponovljiv i nenadoknadiv, tako su prve godine nakon rođenja, posebno prve tri, faza u kojoj sazrijevaju i intenzivno se razvijaju mozak i neurološki sustav, što izvana opisujemo kao psihološko, emocionalno, socijalno i intelektualno sazrijevanje. Rezultati tih razvojnih procesa određuju buduću osobu kroz cijeli život.
Uvjeti potrebni za normalan razvoj
To sazrijevanje se ne događa samo od sebe, nego zahtjeva određene uvjete, prije svega određenu vrstu interakcije između skrbnika i djeteta. Nedostatak tih neophodnih uvjeta, odnosno drugačiji, nepovoljni uvjeti, koji uključuju loše, povređujuće interakcije s puno grubosti, vikanja, ignoriranja djeteta, emocionalne hladnoće ili neprisutnosti, čine da se taj prirodni razvoj ne ostvari u cjelosti. Dijete u tim uvjetima ne može ostvariti svoj razvojni potencijal, što kasnije izvana vidimo kao probleme u ponašanju djeteta, poslije i odrasle osobe, a iznutra se to dijete osjeća loše, osjeća nesigurnost, emocionalnu bol, teško se samo vrati u normalu nakon što je zbog nečega emocionalno uznemireno, nosi lošu unutranju sliku o sebi, na najdubljem nivou osjeća se nevrijedno, loše funkcionira u socijalnim interakcijama i emocionalnim odnosima, ne ostvaruje svoj intelektualni potencijal..."
U našoj nedavnoj anketi o važnosti prve tri godine, čitatelji Klokanice većinom su se složili da one jesu važne, samo ih je osam posto odgovorilo da tako ne misli. Na pitanje zbog čega su važne, najviše, skoro 50 posto, odgovorilo je da se tada razvija emocionalna i socijalna inteligencija, zatim da je to zato što se mozak tada najbrže razvije, pa jer dijete tada najlakše uči i na kraju, jer se u prve tri godine usvaja zdrava prehrana i način života. Možete li komentirati ove rezultate?
"Sva ta objašnjenja o važnosti prve tri godine zapravo su točna i drago mi je da su u naše društvo već u određenoj mjeri prodrle ove spoznaje. Iako je tvrdnja da su prve tri najvažnije sada gotovo općeprihvaćena, još uvijek nedostaje jasnijih informacija i dubljeg razumijevanja zbog čega je tako. Emocionalna i socijalna inteligencija popularni su pojmovi, mnogi roditelji znaju da to žele za svoje dijete, no još uvijek nisu sigurni kako to ostvariti i što bi oni, kao roditelji, trebali raditi da omoguće svom djetetu taj socijalno-emocionalni razvoj.
To često vidim na svojim predavanjima, gdje ljudi već dolaze s tim osnovnim spoznajama, no to je kao da znaju naslov knjige, ali još ne znaju što je sve u njoj. Obično su roditelji, koji su načelo upoznati s tom tematikom, zainteresirani i spremni i dublje ju istražiti, a u Centru se bavimo time da roditeljima približimo cijeli sadržaj te 'knjige', što je i tema skorog seminara Osnove ranog razvoja i roditeljstva i programa koji slijedi."
Kada se govori o važnosti prve tri godine, često se postavljaju pitanja kako one mogu biti toliko važne kad ih se ni ne sjećamo i nisu li i sve ostale godine jednako važne? I neki od naših čitatelja na taj su način komentirali ovu temu.
"Ako ne razumijemo smisao ranog razvoja i što se to tada događa, stav da su sve godine jednako važne potpuno je logičan. Dugo smo u društvu i znanosti bili zavarani činjenicom da se dijete eksplicitno ne sjeća svojih iskustava iz tog ranog perioda pa smo smatrali da on nije ni bitan. To je jedna od čestih tvrdnji starijih generacija, međutim takvo je razmišljanje naivno, zato što postoji jedna druga vrsta pamćenja, tzv. implicitno sjećanje, odnosno memorija podsvjesti, koju nikad ne možemo zaboraviti, ali je se teško možemo sjećati.
I bebe osjećaju bol
U njoj su sva naša iskustva zapamćena i na temelju njih se formiraju nesvjesni mehanizmi funkcioniranja i odnosa sa svijetom, koje onda nesvjesno koristimo cijeli život. Iako je to donedavno bilo nepoznato, stvari se pomiču i znanost brzo napreduje. Primjerice, tek 1988. medicina je priznala da beba uopće može osjećati bol, a sada znamo i puno više o tome što sve bebe osjećaju i kako doživljavaju svijet te kako ta najranija iskustva određuju buduću osobu."
Jedan od komentara naših čitatelja u ovoj raspravi bio je i da dobre prve tri godine ne znače puno ako dijete kasnije doživi traumu.
"Dijete, odnosno odrasla osoba kojoj je sustav dobro posložen tijekom prve tri godine lakše će se nositi s traumama koje doživi kasnije u životu i lakše se oporavljati od njih. Upravo je iskustvo iz prvih godina odlučujuće u tome kako ćemo reagirati na razne traume kroz život."
Znači li to da je sve do kraja određeno tim prvim godinama? Mora postojati način da se nedostaci iz najranijeg djetinjstva ipak kasnije nadoknade.
"Djetetov sustav cijeli život ostaje u potraživanju iskustava koja su mu bila potrebna u tom ranom periodu, a nije ih dobilo. Ako u bilo kojoj fazi života djeteta osjetimo i osvjestimo što nedostaje, kao roditelji imamo mogućnost to popravljati. Samo treba znati da će kasnije, kad sustav više nije toliko receptivan kao u ranom periodu, trebati više vremena za to, pa ćemo na nečemu umjesto mjesec ili dva, trebati raditi godinu, dvije ili tri.
Razumijevanje djeteta je prvi korak
Iskustvo roditelja koji su prošli kroz naš program je da su im se odnosi s djecom značajno poboljšali i da su djeca sazrela i počela bolje funkcionirati, čak i u slučajevima kada su prve tri godine prilično loše prošle. Iako nikad nije kasno za poboljšanje, još je bolje probleme prevenirati i informirati se već u fazi trudnoće ili tijekom prvih godina o tome što je djetetu potrebno za normalan i cjelovit razvoj."
Mnogi roditelji imaju otpor prema generaliziranim savjetima stručnjaka i odgajanju djece 'po knjigama'. Što vi mislite o tome?
"Složio bih se s tim roditeljima jer instruiranje i nije ono što roditeljima stvarno treba. Naš pristup u Centru nikako nije da ljudima savjetujemo što bi trebali raditi, jer, na kraju, ni nema savjeta koji bi vrijedili za sve roditelje i svu djecu. I kroz program niti ni ne govorimo o odgajanju djeteta, to je privatna stvar roditelja. Program Roditeljstvo i rani razvoj podrazumijeva upoznavanje roditelja s onim što se događa djetetu u različitim fazama kroz koje prolazi i što mu treba, a što smeta za optimalan razvoj.
Prepuštamo roditeljima da sami vide što je od toga njima bitno i kako će te spoznaje primjeniti. Sve o čemu govorimo mogu osjetiti i na sebi, kroz samopromatranje ili kroz iskustvene radionice u kojima različite situacije mogu doživjeti iz perspektive djeteta. Svakako mi je iznimno drago da ova anketa pokazuje značajan pomak kod suvremenih roditelja jer samo prije desetak godina rezultati bi bili znatno drugačiji."
