Nije lako, stvarno nije lako zaustaviti dijete koje je počelo cendrati. Posebno kad smo na rubu i izluđuje nas baš to cendranje. No, iako je teško ostati smiren, ove bi rečenice mogle poslužiti kao čarobni štapić... Vrijedi pokušati!
Kad počnu cendrati, pa to zvuči kao plač, a zapravo nije plač (jer nema ni suza često), nego je nekakvo cviljenje, zbog kojeg ne razumiješ uopće što ti govori. A razlog je ionako nemoguće dokučiti ili naslutiti. Jedan stručni članak obvjavljen svojedobno u New York Timesu objasnio je cendranje ili cviljenje kao ponašanje djeteta koje je toliko uobičajeno i univerzalno u različitim kulturama. Naime, to je mehanizam koji djeca koriste kako bi privukla pažnju svojih roditelja - u što kraćem roku.
Istraživanja također pokazuju da je, što se tiče mogućnosti vokalizacije, to najneugodniji izbor naše djece gledano s roditeljskog stajališta. Studija koju je objavila Američka psihološka udruga otkrila je da su sudionici koji su bili prisiljeni slušati cendranje napravili više pogrešaka i bili manje produktivni. Potpuno ti je jasno ovo, zar ne? Osim tog, sudionici su smatrali da je cendranje "zvuk" koji daleko više ometa od zvuka uobičajenog dječjeg plača.
Dakle, sigurno se pitaš (i to ne prvi put) postoji li neki način da zaustaviš dijete koje počne cendrati. U jednoj epizodi podcasta Raising Good Humans, čija je voditeljica dr. Aliza Pressman, razvojna psihologinja i suosnivačica Centra za roditelje Mount Sinai, kaže da je prvi korak - duboko udahnuti. To je ono što nam često ne uspijeva, baš zbog tog zvuka cendranja i besmisla koje si ne možemo objasniti.
"Cendranje nije štetno, samo je neugodno", kaže dr. Pressman. Njezin savjet je da zastaneš, udahneš, a zatim se spustiš na razinu očiju svog djeteta i kažeš: “Stvarno želim razumjeti što pokušavaš reći, ali teško mi je razumjeti kad cendraš. Možeš li to ponovno pokušati reći svojim pravim glasom?”
Razlog zašto ovo funkcionira je taj što prvo priznaješ nelagodu svog djeteta; vidiš njegovu potrebu za tvojom pažnjom i stavljaš se na raspolaganje. To je također potpuna suprotnost tipičnoj reakciji roditelja na cendranje, a to je vikanje ili govor tijela koji pokazuje koliko se osjećaš bijesno, nervozno i iritirano. Da se razumijemo, takva je reakcija sasvim prirodna, ali istovremeno potiče dijete da nastavi dalje cendrati.
Jedna je mama odlučila isprobati savjet dr. Pressmana na vlastitom sinu. Evo njezina iskustva:
"Jedne večeri, kada je počeo govoriti povišenim tonovima i poprilično nestrpljivo cendrati dok sam pokušavala dovršiti večeru, zastala sam i rekla: “Stvarno želim razumjeti što trebaš od mene, ali možeš li to, molim te, ponoviti svojim pravim glasom?" Zastao je, a onda pomalo bojažljivo rekao: "Želim da se igraš sa mnom, mama." Naravno, i dalje je trebalo napaviti i večeru, i dalje je bio gladan, ali ja sam bila ponosna na njega jer je mirno iznio svoje potrebe. Hoće li to upaliti svaki put? Vjerojatno ne. Ali zaista vrijedi isprobati!"
