Naučiti kako zaustaviti cviljenje djece - pogotovo kada te tjeraju na rub - težak je podvig, no postoji jedna rečenica koja bi ti mogla pomoći...
Nakon mnogo istraživanja, shvatili smo da je izbor djece da cvile, zapravo poprilično fascinantan. Nedavni članak u New York Timesu objašnjava cviljenje kao ponašanje djeteta koje je toliko uobičajeno i univerzalno u različitim kulturama. Naime, to je mehanizam koji djeca koriste kako bi privukla pažnju svojih roditelja...u što kraćem roku.
Istraživanja također pokazuju da je, što se tiče mogućnosti vokalizacije, to najneugodniji izbor naše djece. Studija koju je objavila Američka psihološka udruga otkrila je da su sudionici koji su bili prisiljeni slušati cviljenje napravili više pogrešaka i bili manje produktivni; također su smatrali da je cviljenje mnogo više ometajuće od zvuka tipičnog dječjeg plača.
Dakle, sigurno si se već zapitala, koji je najbolji način da natjeraš dijete da prestane čim počne? U nedavnoj epizodi podcasta Raising Good Humans, čiji je voditelj dr. Aliza Pressman, razvojna psihologinja i suosnivačica Centra za roditelje Mount Sinai, kaže da je prvi korak - duboko udahnuti.
"Cviljenje nije štetno, samo je neugodno", kaže dr. Pressman. Njezin savjet je da zastaneš, udahneš, a zatim se spustiš na razinu očiju [sa svojim djetetom] i kažeš: “Stvarno želim razumjeti što pokušavaš reći, ali teško mi je razumjeti kad cviliš. Možeš li to ponovno pokušati svojim pravim glasom?”
Razlog zašto ovo funkcionira je taj što prvo priznaješ nelagodu svog djeteta; vidiš njegovu potrebu za tvojom pažnjom i stavljaš se na raspolaganje. To je također potpuna suprotnost tipičnoj reakciji roditelja na cviljenje, a to je vikanje ili govor tijela koji pokazuje koliko se osjećaš bijesno, nervozno i iritirano. (Hej, taj je odgovor sasvim prirodan, ali također potiče dijete da nastavi dalje s cviljenjem.)
Jedna je mama odlučila isprobati savjet dr. Pressmana na vlastitom sinu. "Jedne večeri, kada su njegove riječi postale (jako) visokih tonova i nestrpljivo raspjevane dok sam pokušavala žuriti pripremiti večeru, zastala sam i rekla: “Stvarno želim razumjeti što trebaš od mene, ali možeš li to, molim te, ponoviti svojim pravim glasom?" Zastao je, a onda pomalo bojažljivo rekao: "Želim da se igraš sa mnom, mama." Naravno, zahtjevi za večerom su i dalje postojali, ali ja sam bila ponosna na njega jer je mirno iznio svoje potrebe. Hoće li raditi svaki put? Vjerojatno ne. Ali zaista vrijedi isprobati!"
