Razgovarali smo s Jelenom Stanković, socijalnom psihologinjom i voditeljicom radionica u Centru Prirodno roditeljstvo o proradi frustracija kod djece i zašto su one nužne za dječji razvoj
Svaki bi roditelj vjerojatno bio sretan da njegovo dijete prihvaća postavljene granice i zabrane, shvaća kad nešto ne može dobiti, odustaje od vlastitih nemogućih prohtjeva i želja, ne eksplodira kad mu nešto ne ide... No što kad u stvarnosti to baš nije tako jednostavno? Roditelji se često osjećaju bespomoćno, a bombardirani su savjetima kako reagirati kad dijete ima ispade bijesa i nezadovoljstva, kako se nikako ne smiju ponašati, kako djetetu reći 'Ne' i naposljetku kako postaviti zdrave granice u odgoju.
Jelena Stanković, socijalna psihologinja i voditeljica radionica u Centru Prirodno roditeljstvo, u emisiji uživo na Facebooku objasnila nam je zašto dolazi do prorade frustracije (pri čemu je temper tantrum vrhunac), ali i zašto je frustracija nužna za dječji razvoj te naglasila važnost postavljanja granica.
Razvojno-poticajna frustracija temelj je zdravog emocionalnog razvoja
"Kad dijete ne može dobiti nešto što jako želi, više ne govorimo o potrebama koje treba namirivati (potreba za nježnošću, ljubavi, maženjem, paženjem, kontaktom), nego govorimo o željama. U trenutku kada postavimo granicu i kažemo 'Ne', dijete ulazi u frustraciju, nezadovoljno je, ljuto, tužno, i ako ostajemo uz dijete, ako smo prisutni, onda se radi o proradi frustracije koja se naziva adaptacija i koja može biti razvojno-poticajna i koja će postaviti temelje za zdravi emocionalni psihološki razvoj. Važno je razlikovati razvojno-poticajnu frustraciju od stresne frustracije i od eventualne traume koja nikako ne može imati korisne učinke za razvoj djeteta", objašnjava Jelena Stanković.
Što učiniti kad je dijete frustrirano?
"Kad dijete ulazi u frustraciju, najvažnije nije ono što roditelj u tom trenutku radi, nego kako je on u sebi. Ako je roditelj u tom trenutku napet, frustriran, živčan, ako se krene derati, ako roditelj počne zrcaliti ono što dijete u tom trenutku osjeća i dijete vidi kopiju sebe, a na tom mjestu bi trebala stajati osoba koja je prizemljena, mirna, stabilna, koja može pružiti djetetu sigurnost, i toga nema, dječja frustracija je dupla. Dijete kreće u jaku eskpresiju ljutnje i tuge i tada može doći do tih famoznih temper tantruma", naglašava naša sugovornica.
"Dakle, puno važnije od toga što roditelj u tom trenutku radi, kako reagira fizički, važnije je kako roditelj jest. Ako nas izrazito uzrujava djetetova frustracija i tuga, ako ne možemo slušati urlanje i bijes, i gledati djetetove suze, i u nama se diže nešto što ne možemo kontrolirati, onda se to mora osvijestiti kao naš problem, kao nešto na čemu mi trebamo raditi jer je neminovno da naše nemirno i frustrirano stanje prelazi na dijete, međusobno se hrane i onda to vrlo često eskalira", kaže.
U tim trenucima roditelj se često osjeća bespomoćno, a važno je da roditelj zadrži mirnoću i stabilnost koja je djetetu tada jako potrebna.
Mala djeca ne mogu osjećati više emocija istovremeno
"Važno je zapamtiti da je dijete u dobi od dvije do četiri godine nezrelo. Sve ono što dijete radi u tom trenutku je onako kako evolucijski i fiziološki mora biti jer dijete tada jednostavno ne može drugačije", kaže te dodaje da je također važno zapamtiti da dvogodišnjaci i trogodišnjaci ne mogu osjećati više emocija istovremeno.
"To znači da su u jednom trenutku sto posto ljuti, u drugom sto posto tužni, u trećem sto posto sretni. Svi možemo svjedočiti takvim trenucima kod naše djece kad iz najveće ekstaze, sreće, ushita i zadovoljstva ih prebaci u groznu tugu pa u ljutnju. Oni su tada vođeni svojim emocijama. I koliko je god nama roditeljima teško nositi se s njihovim emocijama, toliko je i njima teško nositi se s vlastitim emocionalnim stanjem, jer oni tek uče kako regulirati svoje emocionalne ekspresije. A mi smo tu da im pomognemo u tome", objašnjava.
Tri stvari koje roditelji trebaju izbjegavati
Jelena Stanković naglašava i da bi u stanjima jake emocionalne ekspresije i potencijalnog temper tantruma, roditelji trebali izbjeći tri stvari: jako je važno ne posramljivati dijete, ne ignorirati i ne kažnjavati.
Saznajte više u članku: 3 najgore stvari koje možete napraviti kod ispada bijesa
Kako reagirati kad dijete želi nešto što ne može dobiti?
"Ako dijete želi nešto, primjerice proliti čašu vode, važno je da se zapitamo kako mi stojimo s tim, gdje je moja granica, jesam li ja OK s tim da dijete prolije tu čašu vode. Ako smo na terasi ili u vrtu, i ako je meni u redu da dijete prolije tu čašu vode, djetetu je to dopušteno, mi smo provjerili sami sa sobom da nam je to u redu, dijete to napravi i idemo dalje. Možda ćemo i malo pregovarati s djetetom, popričati s djetetom zašto mu je bitno da to napravi, i tu je važna ta poruka djetetu da pričamo s njim o ovome što vidimo da mu je važno i na taj način mu šaljemo poruku da je i ono nama važno", kaže.
"No ako roditelj odluči da nikako ne želi da se čaša vode prolije, tu postalja granicu i u tom trenutku dijete kreće u protest, plače, ulazi u bijes, agresiju i ljutnju. I u ovom trenutku je najvažnije da roditelj drži svoju granicu, ali da bude uz svoje dijete, da je tu kad je dijete 'najgore'. Poruka mora biti: Uz tebe sam i volim te bez obzira na sve, ali neću ti popustiti", kaže i naglašava da roditelj može postaviti granicu, reći da nešto ne može, a istovremeno biti nježan prema djetetu.
I tek tada, nakon više takvih proživljenih iskustava, i to negdje oko četiri ili pet godina, dijete će doći do sposobnosti da prihvati uzaludnost vlastitog nastojanja, a svijet bi vjerojatno bio bolje mjesto kad bi i mnogi odrasli znali prihvatiti da ne može uvijek sve biti po njihovom.
Cijeli razgovor, kao i Jelenine odgovore na pitanja naših čitatelja poslušajte i pogledajte u videu: