Bojim se kako će to izgledati i kojom silinom će mališu zgrabiti, kako će on izreagirati i kako ću ja to podnijeti. Hoću li biti dovoljno staložena da njega posložim i vratim u normalu? Ili ću toliko biti izvan sebe da će to njegovo poluludilo zahvatiti i mene?
Prošlo je više od mjesec dana od zadnjeg predavanja i radionice u Centru za prirodno roditeljstvo, a ja imam osjećaj kako me to sve skupa još drži. Tema je bila faza 'neću', postavljanje granica i tantrumi.
Daleko smo moj mali i ja još od tantruma i faze 'neću'. Barem se tako tješim. Kao i sve do sada, doći će nam jako brzo. Ali smo zato tu odmah i sad s postavljanjem granica. Mališa je u fazi prohodavanja, ali je i u fazi skupljanja svega s poda i stavljanja u usta, fazi bacanja svega iz ruke (što uključuje i obavezno njegovo 'BA' ako ja slučajno primim neko drugo dijete u ruke), fazi razbacivanje hrane dok jede.... Sad je u puno faza i koliko god ne želim biti zla mater koja sve brani djetetu neke granice ipak trebaju biti postavljene.
Točno zna tko će mu popustiti
Ne damo mu da razbacuje hranu (bar ne previše), a otvaranje ladica i ormara su veliki ne-ne. I ono što je fascinantno u svemu tome je što točno zna tko će mu popustiti i čije 'ne' može postati 'da' uz smijeh. Nekad je to i moje, priznajem, jer je zbilja smiješno i simpatično kada otvori svoj ormar s robicom i povadi sve živo van iz njega i onda me onako vragolasto gleda i viče 'ba'. I kad me pogleda i vidim koliko je to sreće izazvalo u njemu (makar meni zatitra očni živac jer sam maloprije sve pospremila), moje 'ne' ipak nema tu čvrstinu. I on to točno osjeti. I ne mogu mu apsolutno ništa zamjeriti jer ja nisam bila fokusirana, pa kako će me onda shvatiti ozbiljno?
Ali, kada se ja fokusiram i kada stvarno to moje 'ne' ima stav, onda je to druga priča. Bez vikanja, nervoze i podizanja moga glasa. Onda me čuje za stvarno. I prestane raditi to što je krenuo. Opet fascinantno. Jedan mali pomak u meni, a kako drugačije ima utjecaj na njega. Tu opet dolazim do toga koliko je bitno da sam ja okej sa svime što mu govorim, da sam čvrsta i dosljedna. Tu je bitan taj rad na meni kao osobi, meni kao mami. Jer ako ću ja biti okej sama sa sobom, svi izazovi koji su pred nama će biti možda mrvicu lakši. A znam da nas čekaju veliki izazovi. Družim se s mamama i starijih dječaka. Sve jasno.
Bojim se faze temper tantruma
A što se tantruma tiče, moram priznati da se njih malo bojim. Bojim se kako će to izgledati i kojom silinom će mališu zgrabiti, kako će on izreagirati i kako ću ja to podnijeti. Hoću li biti dovoljno staložena da njega posložim i vratim u normalnu? Ili ću toliko biti izvan sebe da će to njegovo poluludilo zahvatiti i mene? Nemam sad odgovor na to. Jedino što mogu i hoću je dalje raditi na sebi, da ostanem što mirnija u takvim situacijama. Jer će me on trebati smirenu. Uostalom, treba me smirenu stalno.
Prije se nije toliko pridavalo pažnje tome, djeca su okarakterizirana kao manipulatori, zločesti, neodgojeni.... Sretna sam što su mi dostupne informacije i što sam na kraju krajeva zainteresirana da se što više informiram i naučim nešto novo. Bitno je na primjeren način reagirati u nekim situacijama. A ako sam upoznata s fazama odrastanja, pa makar i djelomično, vjerujem da ću i primjereno reagirati u situacijama koje me tek čekaju. I intuicija mi govori da on ne može biti manipulator s godinu, dvije... ma što tko rekao o tome. Zato čitajte, pričajte s drugim mamama, informirajte se i slušajte sebe i svoje dijete. Čujte svoje dijete i stvarno ga vidite. Koliko god u nekim trenucima to može biti izazovno.
