Vrtić Razvoj od 2. do 6. godine 6507 prikaza 14. listopada 2013.

Ima li vaše dijete ispade bijesa?

temper tantrum
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Većina roditelja u određenoj fazi barem povremeno doživi dječji ispad bijesa s "cviljenjem", vrištanjem, udaranjem ili bacanjem po podu, a s tim se nose na različite načine, što potvrđuje i rasprava na našem forumu

"Imaju li vaša djeca ispade bijesa? Kako to izgleda i što vi radite u tim trenucima?", ta je pitanja na forumu Klokanice postavila mama PeggySue i pokrenula raspravu o ispadima bijesa, jednoj od najizazovnijih situacija u odgoju.

Iako suvremeni stručnjaci za dječji razvoj tvrde da su takozavni temper tantrumi uobičajena pojava u određenim fazama odrastanja, posebno u razdoblju "strašne druge" i još nekoliko godina u predškolskoj dobi, mnogi roditelji smatraju ih apsolutno neprihvatljivim ponašanjem, na koje se mora odlučno reagirati strogo, kako im se ne bi dalo maha. Često takvi ispadi izazovu i zgražanje okoline, primjerice kada se dogode u trgovini, a onda ponekad i sram roditelja

Nekad je to samo durenje

Ima i onih koji takva dramatična iskustva jednostavno nemaju, a jedna od njih je i mrs.alwayswright, mama petogodišnjeg dječaka, koja je na forumu napisala: "Zaista nikad mi nije priredio ni histerično plakanje, kreveljenje, ispade bijesa s valjanjem po podu. Nekad se duri ako nije po njegovom i, što obožavam, stoji ispred mene i verbalno me propitkuje i pokušava nadmudriti. Tako se s tim obračunavamo. Smatram da tu nema puno mudrovanja i nekih velikih dijagnoza, takvi ispadi su po meni katastrofa i nemaju veze s tim kako djetetu treba pustiti da se ispuše… Dijete je često preslika roditelja samog i truda kojeg su uložili u njega, pa neka govori tko što hoće, to je moje mišljenje i eto, nisam imala s tim problema, pa valjda dobro odgajam dijete."

Mama korisničkog imena FireFox činjenicu da ni njezina djeca nisu imala ispade bijesa ovako objašnjava: "Ja bih rekla da ih imaju ona djeca čije potrebe ili osjećaji nisu pravilno prepoznati od strane roditelja. To nikako ne znači da trebamo popuštati svemu što im se prohtije, dapače. 
Za bolje razumijevanje mi je super knjiga Harveya Karpa 'Najsretnije dijete u kvartu'! Meni je baš pomogla u pristupu djeci i razumijevanju njihovog ponašanja."

Plač bez suza i bacanje po podu

Ipak većina roditelja barem povremeno doživi dječji ispad bijesa, a onda prijenjuju različite "strategije". JeanGenie na našem forumu ovako to opisuje: "Puno vike, glumljenje plača, a niti jedne suze. I povremeno bacanje po podu. Okrenem glavu i pravim se da ga ne vidim i ne čujem i čekam da prođe."

Mama Lady_Camomilla kaže da i njezin sin zna slično reagirati: "Najčešće je to plač, odnosno cviljenje, popraćeno tek kojom suzom i ponavljanjem određenih riječi ili rečenica zbog kojih se i uzrujao. Ostanem u istoj prostoriji s njim i pustim da to izbaci iz sebe. Nakon nekog vremena mu priđem, zagrlim ga i onda razgovaramo o tome. I to mi je ok. I mi odrasli smo često ljuti, isfrustrirani i svako bira svoj način za filtraciju, otpuštanje. Radije bih da je tako nego da mi je miran, povučen, da ne znam što misli i osjeća, a u biti samo skuplja sve u sebi. Ovako izbaci i idemo dalje. Naravno, pri tome se trudim promisliti o tome zašto je došlo do toga i gdje smo pogriješili."

Psihologinja Jelena Zelenbrz Kvasinčka, koja svoje stručno znanje primjenjuje i u odgoju svog sada trogodišnjeg sina Vita, ispričala nam je da se s ispadima bijesa počela susretati nakon što je Vito navršio otprilike godinu i pol dana te počeo doživljavati sve raznolikije emocije i pokazivati ih sve burnije. 

'Svaka emocija je OK, uključujući ljutnju'

"Postao je nestrpljiviji, sebičniji i prkosnijiji, što je potpuno prirodno i očekivano za tu dob. Mislim da je u ovakvim trenucima najvažnije da se dijete ne kritizirala, da mu se ne prijeti, niti da ga se edukativno igonorira, već mu se prenese poruka da je svaka emocija ok, odnosno da je ona prirodna i javlja se bez našeg svjesnog izbora. U redu je osjetiti je, čuti zbog koje nezadovoljene potrebe nam se javlja, iskoristiti njezinu energiju za akciju. Ono što nije u redu je izražavati emociju neuvažavajući druge, neuvažavajući okolnosti i veličinu problema koji je izazvao reakciju. Dakle, možemo izabrati ponašanje, kako ćemo reagirati na emociju.

Ako mi se Vitina reakcija ne sviđa, ne želim da doživi da nije uredu osjećati ono što on prirodno osjeća  - ljutnju, strah, tugu, frustraciju... Umjesto toga, želim mu pomoći da nauči regulirati emociju koja ga je preplavila.  Ne očekujem od njega da sam prestane kada mu tako kažem, jer znam da ne može - dok ga to ne naučim. Jedino što bi on sam mogao naučiti je - nastaviti je izražavati nekontrolirano, ili potisnuti neprikladnu emociju. A potisnute emocije traže svoj put van i budući da nisu svjesno odrađene, kad-tad iskoče u obliku tučnjava, noćnih mora, tikova i slično. Ako pomognemo djetetu da izregulira svoje emocije - njegov mozak će to zapamtiti i to će biti dobra osnova da se kasnije sam regulira ili umiri. Osim toga, nastojim što točnije prepoznati koja potreba mu je bila ugrožena i koju emociju osjeća i onda mu to osvijestiti, imenovati emociju. Ali uza sve to također nastojim vrlo jasno dati do znanja kakvo ponašanje je neprihvatljivo ili u ovom trenutku neće biti moguće", kaže mama-psihologinja Jelena Zelenbrz Kvasnička.

Napravite 'zaštitni oklop'

Kako konretan primjer svoje reakcije u nekoj od takvih "ekstremnih situacija", Jelena nam je opisala kako je to izgledalo kada je Vito imao napadaj bijesa jer je trebao ići na spavanje, a on bi se tada radije igrao:

"Kada sam ga stavila na spavanje, vrištao je kao da ga netko tuče, a i sam je udarao koga god je stigao. U takvoj situaciji nije imalo smisla reći mu da se smiri i spava jer se emocija otela kontroli. Stisula sam ga k sebi u naručje - čvrsto, ali nježno, onemogućujući mu da me udari. Ovdje je bitno da se dijete ne sapinje, nego kao da mu se napravi zaštitni oklop. Također, stvar ne funkcionira ako roditelj nije smiren, ako je i sam previše isfrustriran i ponesen negativnom emocijom. Uglavnom, Vito se trzao i plakao, a ja sam ga nastavila držati i govorila mu smireno: Ti bi se htio sada igrati? Ti si sada ljut? (Daaaaaaa) Znam da jesi, ali sada se ne možemo igrati jer je vrijeme za spavanje. I to smo ponavljali 15-ak minuta dok se emocija nije u potpunosti ispuhala, onda je legao na krevet, tražio vode i išao spavati."

Upravo takav pristup preporučuje i Tomislav Kuljiš, autor programa "Roditeljstvo 0-6" koji se odvija u Centru Prirodno roditeljstvo. On objašnjava da su takvi ispadi dio normalnog razvoja djeteta i da dijete zbog njih ne bismo trebali kažnjavati, jer ono to ni ne radi namjerno, već se nalazi u stanju kakvo bismo kod odraslih nazvali "slom živaca". 

Pogledajte video-savjet: Što napraviti kada dijete ima napadaj bijesa?

"Ignoriranje, koje se često savjetuje, ponekad će rezultirati time da se dijete izbaci iz Temper tantruma i potrči za roditeljem, no moramo razumjeti da se tada zapravo aktivirao refleks očuvanja povezanosti i da dijete potiskuje svoj emocionalni raspad, što opet ostavlja dugoročne posljedice u smislu sposobnosti umirivanja osobe kasnije kroz život i nikako ne bi podržao takav pristup", poručuje Tomislav Kuljiš.

A što vi mislite o dječjim ispadima bijesa? Napišite nam na forumu!

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.