Kad su naša djeca u pitanju, neke stvari ne želimo znati, neke stvari ne želimo vidjeti, a neke stvari nas zgroze i čini nam se bolje zatvoriti oči... Ovo je jedna od takvih, za koju nismo sigurni ni što da mislimo o njoj.
Zvuči kao radnja iz kriminalističkog filma, ali riječ je o znanstvenim istraživanjima. Profesorica razvojne psihopatologije sa University College London, Essi Viding, tvrdi da se određeni obrasci ponašanja, koji kasnije mogu biti povezani s razvojem psihopatije, mogu prepoznati već kod djece od tri ili četiri godine.
No, odmah naglašava – to ne znači da će tvoje dijete, ako pokazuje ove osobine, sigurno postati psihopat u odrasloj dobi. Radi se samo o tome da takva djeca imaju nešto veći rizik u usporedbi s vršnjacima.
Profesorica Viding za The Telegraph navodi tri ključna znaka na koja možeš obratiti pažnju:
Nedostatak emocionalne reakcije na tuđu tugu ili uznemirenost
Ako tvoje dijete, primjerice, uzme tuđu igračku i ti ga zbog toga opomeneš, većina djece će osjetiti krivnju ili žaljenje i pokušati to ne ponoviti. Djeca s izraženom bezosjećajnosti često ne pokazuju takvu emocionalnu reakciju.
Teško povezuju loše ponašanje s posljedicama
Takva djeca teže uče iz negativnih iskustava i kazni – teško im je shvatiti vezu između onoga što su učinila i neugodnog ishoda.
Manje zadovoljstva u tome da usreće druge
Umjesto da uživaju u tome što su nekoga razveselili, ova djeca češće stavljaju svoje želje i potrebe na prvo mjesto.
Zašto se ovo događa?
Prema istraživanjima, oko 1 % djece u općoj populaciji ima kombinaciju problema u ponašanju i ovakvih crta ličnosti. Iako genetika može igrati ulogu, profesorica Viding naglašava da nitko nije „rođen psihopat“ – okolina, odgoj i životna iskustva imaju ogroman utjecaj.
Može li se nešto poduzeti?
Dobra vijest je da tretmani i prilagođeni roditeljski pristupi mogu značajno pomoći. Učenje djeteta kako regulirati emocije, rad s psihologom i stalna podrška mogu spriječiti da se ove crte pogoršaju. Problem je što je, kako kaže profesorica, teško osigurati kontinuiranu pomoć obiteljima kojima je potrebna. Iako se to odnosi na Ameriku, niti kod nas nije ništa drukčije.
No, nije sve baš tako crno i bijelo. Ako primijetiš neka od ovih ponašanja kod svog djeteta, to ne znači da trebaš paničariti – ali vrijedi potražiti savjet stručnjaka. Rana intervencija može napraviti veliku razliku.
Važno je zapamtiti: djeca se razvijaju različitim tempom, a mnoga ponašanja koja ti se možda čine zabrinjavajućima često su samo prolazne faze. Ako osjetiš da ti treba podrška ili savjet, razgovor s dječjim psihologom ili pedagogom može ti pomoći da bolje razumiješ potrebe svog djeteta i pronađeš načine kako ga podržati u zdravom emocionalnom razvoju.
