Svi imamo svoje traume iz djetinjstva. S nekima se šalimo, a druge nam nisu baš nešto oko čega smo spremni šaliti se. Takve bi roditelji trebali izbjeći ako je ikako moguće, a evo što terapeutkinja savjetuje.
Kad spomenemo „traume iz djetinjstva“, nekad prvo pomislimo na onu jednu vrstu hrane koju istinski preziremo još iz vrtićkih dana, nekad nam prvo na pamet padne neka naša osobina zbog koje su nas zezali u školi, a ponekad je to nešto o čemu ne želimo niti govoriti, niti se tog prisjećati. Na neke naše traume utječu roditelji, u to sumnje nema. Gotovo uvijek je to nesvjesno i nenamjerno, a baš zato možda možemo skrenuti pažnju na to što treba zaustaviti prije nego se pretvori u traumu.
Jedna je kanadska terapeutkinja, Morgan Pommells, podijelila popis stvari koje bi roditelji trebali prestati raditi svojoj djeci kako bi spriječili stvaranje trauma iz djetinjstva. Pommells je inače terapeutkinja specijalizirana za traume u djetinjstvu, a podijelila je korisne savjete koje bi roditelji trebali koristiti dok odgajaju svoju djecu.
Evo koja ponašanja prema njoj stvaraju traume iz djetinjstva:
1. Vikanje čim dođete kući s posla
Tko se želi susresti s nekim ako zna da će odmah, čim se sretnete, vikati?
2. Ignoriranje obitelji i šutnja kada ste uzrujani
Djecu želimo naučiti s nama podijele ono što osjećaju, da prepoznaju svoje osjećaja i slično. Ali ako mi to ne radimo, kakav primjer dajemo?
3. Buđenje uz glasne zvukove ili vikanje
Vikanje nikad nije dobra opcija, a posebno u trenutku čim otvorimo oči. Ne govorimo o požurivanju buđenja, koje je možda nekad glasnije, ali vikanje od trenutka kad otvorimo oči uistinu s vremenom stvara traume. Osim tog, vikanje šteti živčanom sustavu djeteta.
Pommells je dodao da roditelji ne bi trebali buditi svoju djecu "glasnim ili agresivnim zvukovima". U naslovu svoje objave, proširila je ova pravila i istaknula da psihološki, vikanje na djecu samo šteti njihovom živčanom sustavu i potiče ih na „bori se ili bježi“ radnje – dakle stvara osjećaj straha.
4. Različit tretman – da je jasno tko je omiljeno dijete
Znanost je dokazala da postoji omiljeno dijete i da je to sasvim normalno. No, nije u redu da to bude vidljivo i svima jasno.
5. Izgovaranje rečenice: 'Onda sam najgora mama' kad su djeca povrijeđena
Ova rečenica zahtijeva od djeteta da se osjeća loše, jer se daje naslutiti da ne misliš da si najgora mama, nego oni nose krivnju za to.
6. Odbijanje isprike jer - ti si roditelj
Svi griješimo, bez obzira na to jesmo li roditelj, dijete ili netko treći. I kad je na nama da se ispričamo, onda je red da to učinimo. U protivnom dajemo do znanja da smo – savršeni, što niti je istina, niti želimo stvoriti takvo mišljenje kod djeteta.
7. Očekivanje da cijelo kućanstvo hoda na prstima (ili kao po jajima) kada si loše volje
To je poprilično loša osobina roditelja i kod djece može stvoriti traume. Po izrazu „hodanje po jajima“ naziv je dobio i jedan roditeljski stil kojeg stručnjaci uistinu ne cijene.
8. Ne pružanje zaštite djetetu od drugog roditelja
Naravno, ovdje govorimo o situacijama u kojima drugi roditelj radi bilo što loše ili bilo što što ne bi trebao. Važno je u tom trenutku stati odlučno u obranu djeteta – ma o kojem obliku se radilo.
9. Očekivanje da će dijete pružiti tebi emocionalnu podršku
Ovo se događa često kod samohranih roditelja, koji od djece očekuju da odigraju ulogu partnera kojeg nema više uz obitelj. Naravno da se obitelj treba držati na okupu, ali djeca ne trebaju preuzeti niti jednu ulogu roditelja.
10. Nepravedno ponašanje prema djeci jer 'svijet nije fer'
To ih zapravo ne 'priprema' ni za što, ma koliko mi mislili suprotno.
11. Gledanje na djecu kao na produžetak sebe
Na neki način jesu, da, ali ono što je bitno je da su oni mnogo više od tog i na to ne smijemo zaboraviti.
12. Vjerovanje da bi djeca trebala biti zahvalna jer ih hranite i udomljavate
To je osnovni posao roditelja. Ako roditelji aktivno koriste bilo koju od ovih taktika u svom roditeljskom stilu, to će samo izazvati negodovanje djeteta i drastično utjecati na njihovo samopoštovanje.
