Istraživači su ispitali roditelje koji su svojoj djeci dopustili da se penju na drveće i otkrili da je najčešća ozljeda izgrebana koža. Samo 2 posto roditelja odgovorilo je da je njihovo dijete slomilo kost, a još je manji postotak potresa mozga
Prije nekoliko tjedana mama Christine Organ podijelila sam na društvenim medijima fotografiju svog najmlađeg sina - koji je upravo napunio devet godina - kako se popeo na vrh visokog stabla u svom dvorištu. Donosimo njenu priču.
Neki su se iznenadili, ali istina je da se već nekoliko godina uspinje na vrh ovog stabla. Odavno sam mu prestala govoriti da se "spusti" ili "ne penji se tako visoko", a sada ga samo podsjećam da pametno odlučuje. Iskreno rečeno, ponosna sam na njega jer se penje visoko i radi naizgled "rizične" stvari.
Penjanje po drvetu je esencijalna aktivnost djetinjstva, bas kao i ostale druge igre poput Grupa traži grupu.... Ovo je posebno istinito za one poput mene, koji se identificiraju kao djeca 80-ih kad smo se zabavljali u susjedstvu dok se nije smračilo.
Iz nekog razloga, čini se da se sve manje djece penje po stablima. Čak i roditelji koji su sami odrastali ljuljajući se po granama dok djecu očito to obeshrabruje. Zapravo, samo pomisao na petogodišnjaka koji se penje na vrh stabla, bez nadzora, mogla bi zgroziti većinu roditelja. Neki bi čak mogli reći da sam u najboljem slučaju neoprezna, ili u najgorem slučaju nemarna, jer dopuštam takvo ponašanje.
Pretpostavljam da ovo ima puno veze sa strahom od onoga što će drugi misliti o nama. Iskreno rečeno, ne brinem se što će drugi roditelji misliti o mom stavu prema riskantnoj igri. Ali mislim da to također ima veze s tim urođenim strahom koji imaju svi roditelji - strahom koji uzrokuje da naše srce prestane kucati i vizije najgoreg scenarija koje prolaze kroz naše glave.
Naučila sam upravljati tim strahovima razvijanjem "nije me briga što drugi misle" odnosa prema roditeljstvu. Kada me primi taj strah i zgrči mi se u trbuhu kad vidim sina na vrhu visokog stabla, često se okrenem i gledam na stranu.
Ali isto tako, podsjećam se da su rizici ozbiljnih ozljeda zapravo vrlo mali. Zapravo, jedno istraživanje iz 2016. godine navodi: “Istraživači su ispitali 1600 roditelja koji su svojoj djeci dopustili da se penju na drveće i otkrili da je najčešća ozljeda izgrebana koža. Samo 2 posto roditelja odgovorilo je da je njihovo dijete slomilo kost, a još je manji postotak potresa mozga. S druge strane, više od 3,5 milijuna američke djece mlađe od 14 godina svake se godine liječi zbog ozljeda zbog sporta."
Tako je. Organizirani sportovi - koje mnogi roditelji potiču - opasniji su od penjanja na drveće.
I ne govorimo samo o razbijenim i oguljenim koljenima i slomljenim kostima. Govorimo o ozbiljnim ozljedama tijekom cijelog života, osobito kada je riječ o sportovima poput nogometa. Istraživanje Instituta za zdravlje i sigurnost medicine Medicinskog fakulteta Sveučilišta Washington i Dječjeg istraživačkog instituta u Seattleu pokazalo je da je stopa potresa mozga među igračima u dobi od 5 do 14 godina viša nego što je ranije prijavljeno, a 5% djece svake sezone dobiva ozljede koje su povezane s nogometom.
Kao roditelji, povlačimo crtu na stvari koje smatramo nesigurnima, bez obzira na to koliko su naša djeca pametna u upravljanju tim rizicima. Ne dopuštamo maloj djeci da se kreću pored prometnih ulica. Ne dopuštamo im da voze bicikl bez kacige. Kako rastu, učimo ih o opasnostima alkohola i droge. Svatko od nas mora pronaći liniju gdje se osjećamo ugodno. Ali kako donosimo te odluke, važno je razmotriti činjenice. Činjenično govoreći, sigurnije je penjati se na drveće nego se baviti sportom. Ipak, osjećam se savršeno dobro da moja djeca igraju timske sportove, bejzbol i košarku posebno.
Ali čak i pored činjenice da je sasvim sigurno popeti se na drveće - i upustiti se u drugu naizgled rizičnu igru - dobro je za našu djecu. Pomaže im da nauče kako sigurno upravljati opasnostima i odgovorno riskirati. Kada potičemo ovu vrstu aktivnosti, govorimo im - ne samo riječima, već i djelovanjem - da im vjerujemo i da su sposobni. To nije samo moje mišljenje kao roditelja; znanost to kaže. Zapravo, mnogi stručnjaci podupiru teoriju igre, koja je zapravo samo otmjen način da djeca nauče kako regulirati svoje emocije kroz igru.
I zato se smiri. i nemoj poprijeko gledati roditelje koji su dopustili svojoj djeci da rade ono što nas čini nervoznima. Ugrizi se za jezik svaki put kad kreneš vikati "pazi!" ili "ne idi tako visoko". Potakni svoju djecu da idu na više, dalje i da čine sve što se boje da ne mogu učiniti - čak i ako to znači da češ prestati disati i pokušati ne poludjeti.
Ne možemo svoju djecu staviti pod stakleno zvono - niti to želimo. Bit će oni dobro ako se popnu na drveće. Zapravo, njima će biti bolje.
