Kad se spomene autizam, jedna od prvih asocijacija je nedostatak empatije kod takvih osoba. Ovo uvriježeno mišljenje opovrgnula je velika studija.
Osobe s autizmom prate brojne predrasude. Čak i medicina zna neobično malo o ovom poremećaju koji je sve češće dijagnosticiran. Ne čudi stoga da prosječna osoba koja nema izravnog doticaja s autizmom ne zna puno o tom, niti o osobama s autizmom. Ipak, mnogi će spremno reći da osobe s autizmom imaju nedostatak empatije.
Zbog tog mišljenja usađenog duboko u predrasude širokog sloja ljudi mnogi će drukčije gledati na osobe s autizmom, a ne pomaže niti način na koji su često predstavljeni u filmovima i medijima općenito. No oni koji se bave autizmom na nekim "dubljim" razinama, već odavno tvrde da to nije baš tako, a reći će to i većina onih koji imaju među bliskim osobama nekog s autizmom.
Znanost je, čini se, na strani ovih koji ne vjeruju u tu tvrdnju. Revolucionarna nova meta-analiza 226 studija u koje je bilo uključeno više od 57 000 ljudi osporila je stereotipe i otkrila mnogo složeniju stvarnost.
Istraživači su otkrili da autistične i neautistične osobe imaju različite obrasce empatije. U prosjeku, autističnim osobama je teže ostvariti i pokazati kognitivnu empatiju (razumijevanje što drugi misle i osjećaju), dok je razlika u afektivnoj empatiji - zapravo osjećanju tuđih emocija – manja.
Važno je istaknuti da su, kada su istraživači promatrali samo studije najviše kvalitete, čak i male razlike u afektivnoj (emocionalnoj) empatiji nestale - postale su neznačajne. Pa zašto onda postoji toliko radova koji govore o dramatičnijim razlikama u „empatiji“? Ključni krivac je, kažu, kvaliteta mjerenja.
Jednodimenzionalne skale koje sažimaju mnoge društvene osobine u jedan rezultat „empatije“ proizvele su najveće očite razlike između autističnih i neutističnih skupina. Međutim, na taj se način miješaju stavke koje mjere empatiju sa stavkama koje se oslanjaju na društvene vještine i stil komunikacije. Ovdje su svakako potrebna mjerenja koja koriste višedimenzionalne alate koji daju uravnoteženiju i nijansiraniju sliku.
Na primjer, autistična osoba često može pokazati "lošije" rezultate kad se radi o zauzimanju tuđe perspektive i zabrinutosti, dok je osobni loš osjećaj – bio veći. To je takozvana „empatička neravnoteža“. Drugim riječima, neke autistične osobe mogu snažno osjećati tuđe emocije, ali im je teže regulirati to uzbuđenje ili ga prevesti u „prikladne“ socijalne odgovore. To se također slaže s ranijim nalazima da autistične osobe intenzivnije doživljavaju svijet, uključujući emocije, i stoga ulažu više energije u samoregulaciju.
Ova meta-studija pokazala je da autistične osobe imaju mnogo veću varijabilnost u rezultatima empatije od neurotipičnih osoba. U prijevodu: dok se neke autistične osobe mogu boriti s empatijom, druge su slične neurotipičnom rasponu, a postoje i oni koji su empatičniji od tipičnih.
