Često se raspravlja oko tog kad je pravo vrijeme za trudnoću, ali činjenica je da se žene sve kasnije odlučuju na trudnoću. No, kad je prekasno, to je teško odlučiti…
Nekoć su stare rodilje bile već s 25 godina. I danas slične smjernice stoje u mnogim službenim liječničkim priručnicima, pa tako rodilje u kasnijim godinama vode u rodilištima pod „stare rodilje“. No, neupitno se dogodilo puno promjena, pa se starost rodilja broji u sve većem broju godina… I to je u redu, ako nekom tako odgovara i ako je tvoj put baš takav.
Evo jedne priče buduće mame Heather Gorssmann, žene koja očekuje svoje prvo dijete u 47. godini. Svoju je priču podijelila za portal Business Insider.
„Kad sam prvi put nosila zamrznutu spermu, skoro sam tu dragocjenu bočicu ispustila kad sam se spotaknula zbog čizama s nerazumno visokom petom. „Nosite razumne cipele kad nosite smrznutu spermu“, bio je najbolji savjet koji sam tad dobila. To je bilo prije osam godina i uslijedilo je nakon debakla sa zamrzavanjem jajašca koje mi je bolno dalo do znanje da će moj put do roditeljstva u najboljem slučaju biti zaobilazan.
„Naime: neposredno ispod krajnje loših rezultata mojih testova plodnosti, liječnička je bilješka glasila, „!@#$“ — što sam protumačila kao zamjenu za psovku i, kako se pokazalo, vrlo točan nagovještaj onoga što će se dogoditi.
Biti trudna u mojim godinama bio je izazov
„Sada, u 47. godini, trudna sam, u osmom mjesecu trudnoće i gotovo sam blažena. Međutim, stići do ovog bio je izazov – nisu to samo napori nalik penjanju na Everest da bi se postigla uspješna trudnoća, već, kada se to konačno dogodilo, suočavanje s brojnim drugim stvarima.
„Budući da je ljudska priroda takva kakva jest, kad sam bila trudna i strah od budućnosti bez djeteta se povukao, ubrzo ga je zamijenila druga tjeskoba: bit ću najstarija mama na igralištu, a igrališta nisu baš ljubaznošću ispunjena mjesta.
„Moja nelagoda što postajem stariji roditelj očitovala se u nastojanjima da sakrijem svoj rastući trbuh i svoje godine - noseći najširu odjeću i govoreći o svom datumu rođenja ispod glasa na terminima za ultrazvuk. Borila sam se protiv stalne potrebe da se opravdavam, priželjkujući da imam majicu s natpisom koja bi sažeto objašnjavala kako i zašto moja trudnoća. Razmišljala sam o tome bi li moje pojavljivanje kao trudne i neudate na 30-godišnjici mature moje katoličke srednje škole bilo više ili manje šokantno nego da sam se pojavila trudna na maturi.
„Ali nakon šestog mjeseca trudnoće nešto se promijenilo. Suočila sam se sa sramom. Osjećaj udaraca nogama i glavom moje bebe koja raste podsjetilo me da sam usred nečeg čudesnog, uzvišenog. I prepoznala sam da moji najbliži osjećaju samo radost zbog mojih izbora.
Ranije nisam bila spremna
Istina je da nisam bila spremna biti mama čak ni nekoliko godina ranije, ni fizički, ni profesionalno. To me dugo putovanje pripremilo za roditeljstvo. Kad sam krenula tim putem, neizvjesnost me duboko uznemirila. Ali, budući da mi nije preostalo ništa drugo u mojoj potrazi za djetetom, upustila sam se u to. Prolazila sam kroz jednu neuspješnu oplodnju za drugom i bila sam više-manje ravnodušna. Cijelo vrijeme sam se brinula da bih mogla izgubiti svoj put u tim mutnim vodama, da bih mogla postati ogorčena zato što sam dospjela tu. Budno sam pratila svoju psihu tražeći znakove te tame.
Prošlo je mnogo mjeseci. Prešla sam na IVF. Stalni tok injekcija hormona, krvnih testova i ostalog postao je samo još jedan zadatak koji je potrebno označiti s popisa obaveza.
U tom sam trenutku imala 41 godinu. Nekako sam držala glavu iznad vode. Posao me privlačio i imala sam buran društveni život. Na kraju, nakon još jednog neuspjelog pokušaja IVF-a, liječnik mi je rekao da je vrijeme za razgovor o korištenju donora jajne stanice. Pristala sam - moja je želja bila voljeti i njegovati dijete, a ne stvoriti genetskog mini-ja - ali ovaj pristup je zahtijevao još jedan veliki zaokret, uključujući uklanjanje znatnog dijela mojih kilograma, nešto što sam srećom mogla učiniti. Bila sam umorna i trebao mi je odmor.
Vrijeme je prolazilo — moj otac je umro, a ja sam napravila velike profesionalne poteze i odselila se na drugi kraj zemlje. Život mi je stajao na putu, a spoznaja da ću se odlučiti na donora jajne stanice uklonila je pritisak s mog već pokvarenog biološkog sata.
Prošlog ljeta, nakon dvije operacije (jedna me je skoro ubila) zbog fibroida maternice, konačno sam bila spremna za polazak. Pronašla sam i donora jajne stanice i sperme zbog čega sam bila vrlo uzbuđena (to je krajnje neobično iskustvo poput aplikacije za spojeve…), embriji su napravljeni, a postupak je dogovoren za rujan.
Iako mi je sami postupak i razvoj situacije bio zapravo krajnje šokantan, embrij je implantiran iz prvog pokušaja. Uskoro ću konačno postati mama.
Istina je da nije bilo drugog puta do majčinstva za mene. Moje me putovanje pretvorilo u nekoga tko će biti bolja i sretnija mama nego što bih bila da sam krenula drugim putem. To mi je dalo samopouzdanje u moju sposobnost ploviti uzburkanim, nesigurnim vodama roditeljstva bez utapanja. Sad znam da ću se, ako me povremeno povuče, odmah vratiti i ponovno pronaći obalu i radost.
