'Zašto ste je rezali!? Nije vam dala dopuštenje za to'. Poludjela sam. - Liječnik je na porodu napravio epiziotomiju bez majčinog dopuštenja jer je trebao biti negdje u 19 sati
Svaka trudnica mora biti svjesna da je porođaj često nepredvidiv i treba biti spremna na promjene čak iako ima plan poroda i upućena je u sve mogućnosti. Mia Hemstad, mama iz kalifornijskog grada Costa Mesa, na svom prvom porodu doživjela je okolnosti koje su bile izvan njene kontrole - bio je to postupak liječnika koji je napravio bez njenog dopuštenja. Ova mama dvoje djece svoje iskustvo podijelila je sa stranicom Love What Matters, a u tekstu je pojasnila kako je prvi porod bio teško iskustvo koje je dovelo do postporođajne depresije i tjeskobe nakon poroda.
Nakon što se dva puta borila s postporođajnom depresijom i tjeskobom Mia je počela snimati i objavljivati videe na YouTube stranici, a svoja iskustva dijeli i na društvenim mrežama, Instagramu i Facebooku. Prenosimo dio njene priče s prvog poroda na kojem joj je liječnik izvršio epiziotomiju bez njenog dopuštenja i o njenoj borbi s postporođajnom depresijom i tjeskobom koje su se pojavile i nakon drugog poroda, iako je drugi porod bio potpuno drugačiji od prvog.
'Zašto ste je rezali!? Nije vam dala dopuštenje!'
"Iako sam glasno disala i tiskala nakon 23 sati trudova, buke koje je radilo medicinsko osoblje oko mene, glasan zvuk aparata na kojem se prati srčani ritam bebe, ja sam samo čula zvuk škara. Pogledala sam muškarca, 50-godišnjeg doktora i pitala sam sa strahom u glasom: 'Što ste napravili?' Dobila sam epiduralnu pa nisam mogla osjetiti rez, ali čula sam ga. On je samo gledao u mene, praznog izraza lica. Bez odgovora. Moj muž, koji je stajao pored mene i držao mi ruku, rekao je: 'Zašto ste je rezali!? Nije vam dopustila da to napravite'.
Priča mame Vedrane: 'Zbog pucanja i više od 100 šavova, nakon poroda počinje moja noćna mora'
Iako su oboje supružnika osjećali bijes, ipak su se primirili na trenutak. 'Stisnula sam muževu ruku i rekla: Ne možemo sada o tome'. Čak su i babice šutjele. Gledale su mene pa doktora. Osjetila sam još jedan trud i rekla sam: 'Još jedan trud dolazi!' Udahnula sam i tiskala što sam jače mogla. Vidjela sam doktora kako izvlači mog sina Charlieja.
U tom prekrasnom trenutku, primila sam sina na prsa, još sam osjećala napetost u zraku od situacije koja se dogodila nekoliko minuta prije rođenja mog sina. Tada sam pogledala prema dolje i vidjela doktora koji me šivao i nije bio previše zabrinut", ispričala je novopečena mama i napomenula da se tada sjetila da je čula doktora koji je još prije porođaja rekao: 'Moram biti negdje u 19 sati tako da bolje da rodiš uskoro'. To mi je rekao u 17:30, a moju bebu izvukao je van u 18:45.
Iako mi je intuicija govorila da mi taj liječnik nije sjeo, činilo se da me ne poštuje i da ga ne brine ono što je u mom interesu, dopustila sam uplašenom djetetu u sebi da me uvjeri: Ne, Mia, ostani. Nema veze što nije pristojan i obziran prema tebi. Misliš da uopće postoji nešto bolje? Tako sam ostala i ignorirala intuiciju i onda stradala".
Nažalost, ovo nije bio kraj traume. Takav porođaj zajedno s činjenicom da je živjela daleko od svih prijatelja, nije imala blisku rodbinu oko sebe, nije spavala i borila se s dojenjem, sve to bio je savršen temelj za razvoj postporođajne depresije i tjeskobe.
U prvoj godini s bebom Charliejem, Mia nikako nije mogla navesti svoje tijelo da se smiri i uspava.
"Nisam navikla pričati o svojim osjećajima. Nisam ih ni znala objasniti, tako da su moj bijes, tuga i tjeskoba dolazili u obliku istresanja na bliske osobe. Moj jadan muž nije razumio što se događa i kako mi može pomoći", napisala je.
Tijekom zbunjujućeg, usamljenog i strašnog vremena sa svojim sinom, Mia se sjeća da se uspjela istuširati, spakirati pelene i bila je spremna za izlazak, ali tada se pojavila tjeskoba i pitanja poput: Što ako doživimo prometnu nesreću? Što ako Charlie počne plakati i ne prestane dok ja vozim?
"Nakon Charliejevog prvog rođendana, depresija i tjeskoba su rasle. Počela sam objavljivati videe na YouTubeu u kojima sam pričala o svom mentalnom zdravlju, što je bio veliki korak za mene. Počela sam se više osjećati kao ja, ali u novom izdanju - boljem jačem".
'Potražila si i dobivaš pomoć. Bi li to napravila majka koja ne voli svoju djecu?'
Godinu dana nakon rodila je drugo dijete, djevojčicu.
"Ova bolja, jača verzije Mije donijela je bolje odluke. Osigurala sam ono dijete u sebi da znam što radim i odlučila sam odabrati babicu koja me porađala u bolnici, i bio je dobar osjećaj i prošlo je nevjerojatno dobro. Osjećaj je bio kao da mi je ovaj drugi pozitivan porođaj otkupiteljski nakon onako traumatičnog."
Ali postporođajna depresija pojavila se ponovno i ovog puta Mia se povezala sa stručnjacima i krenula na terapiju.
"Prvi posjeti su mi jako pomogli. Psihoterapeutkinja je dolazila kod mene doma i bila je jako nježna prema meni. Slušala me i podsjećala da radim izvrstan posao. Rekla mi je: 'Možda ćeš se zbog depresije osjećati da ne voliš svoju djecu, ali ja vidim koliko ih voliš. Pogledaj što sve radiš sad. Potražila si i dobivaš pomoć. Bi li to napravila majka koja ne voli svoju djecu?'
Prije samo šest mjeseci mrzila sam biti majka. Mislila sam da sam napravila pogrešku, htjela sam umrijeti ili pobjeći. Osjećala sam se nevrijednom biti majka svojoj djeci i bila sam ljuta što sam majka, a imam takve osjećaje mržnje same sebe i što nisam uživala u onome za što su mi svi rekli da bi trebao biti najbolji dan mog života."
Iako je smatrala da joj nema pomoći, terapija joj je pomogla da se osjeća kao nova osoba. Otkrila je da sad voli sebe onakvu kakva je sad.
"Osjećam se jaka i osnažena i da sam upravo tamo gdje bih trebala biti. Volim svoju djecu, čak i u onim teškim danima. I dalje učim voljeti sebe i opraštati si, ali u posljednjih šest mjeseci naučila sam kako prakticirati ljubav prema sebi, brigu prema sebi i opraštanje prije nego što se osjećam spremna za to. Sve to pomaže mi da budem nježna i sa svojom djecom".
Htjela je podijeliti svoje iskustvo koje može pomoći ženama koje su u sličnoj poziciji.
"Ova priča je za mame koje se osjećaju slomljeno. Nisi, ženo. Ti si borac. Ti si nevjerojatna. Ti si upravo ono što tvoja djeca trebaju. Vrijedna si traženja pomoći. Vrijedna si borbe za to. Pomoć postoji. Samo je traži i bori se jer sve će to imati pozitivan pomak u tvom životu koji će ti pomoći."
Ova mama nada se da će njena odlučnost i inspirativna priča motivirati druge mame koje proživljavaju sličan put da brinu o vlastitom mentalnom zdravlju i da potraže pomoć i podršku koju zaslužuju.
