Trudnoća Porođaj 1963 prikaza 17. srpnja 2014.

Što to znači biti doula na porodu?

Petra Brzović
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

'Voljela bih da sve rodilje imaju mogućnost na porodu imati uz sebe osobe koje žele', kaže doula Petra Brzović, koja nam je opisala jedan porod na kojem je bila prisutna kao podrška rodilji. Pročitajte njezinu zanimljivu i dirljivu priču, a onda i iskustvo same rodilje

Kako točno izgleda podrška doule, žene koja trudnici, odnosno rodilji pomaže u pripremi za porod, na samom porodu i nakon njega, opislala nam je iz prve ruke članica Hrvatske udruge Doula, aromaterapeutkinja i instruktorica joge Petra Brzović, vlasnica Zivia studija, koja je prošle godine završila i edukaciju za doulu prema programu organizacije DONA International:

Martinu sam upoznala na početku njezine trudnoće. Od početka smo 'kliknule'. Intenzivnije smo se viđale kad je krenula na satove prenatal joge koje vodim u svom studiju. Pratila sam iz tjedna u tjedan kako divno napreduje. Vrlo nježna i krhka, kako je trudnoća odmicala, postajala je sve mudrija i samosvjesnija. Potkraj trudnoće radile smo i priremu za porod uz pomoć Fertile Body metode koja koristi hipnozu i druge body&mind alate kako bi, između ostalog, pomogla ženi pripremiti se za porod i majčinstvo.

Početak trudova

Na zadnjem satu joge u srijedu rekla je kako osjeća promjenu, veliki nalet energije, kao da će uskoro roditi. Iako je do termina poroda bilo još dva tjedna, nešto se počelo događati. Zahvaljujući jogi i tehnikama vizualitacije koje radimo u sklopu svakog sata Martina je naučila prepoznavati već i rane znakove koje joj tijelo šalje. Doista, lagani trudovi su počeli u četvrtak, neredoviti, ali prisutni. Martina i ja smo razgovarale telefonom u petak i dogovorile se da ćemo se čuti sutradan ujutro, osim ako se nešto značajnije ne promijeni.

U subotu ujuto nazvao me Robert, Martinin suprug. Trudovi su postajali sve intenzivniji, ali su i dalje bili neredoviti. Ponudila sam da dođem i budem uz njih no željeli su još biti sami. To je značilo da su mirni, povezani i otvoreni - bila sam jako sretna i ponosna na njih. Čuli smo se svakih sat vremena. Savjetovala sam im da Martina jede, pije i da se odmara i provodi vrijeme između trudova onako kako joj najviše odgovara. Čekali smo da se trudovi ustale, da budu u redovitom razmaku svakih pet minuta. Oko tri sata poslijepodne Robert me nazvao i rekao da su stigli u bolnicu. I dalje sam bila tiha potpora sa strane i čekala da me pozovu. Kao doula treba znati pomagati iz sjene – biti tu a opet ne smetati. Poštivala sam njihovu želju da budu sami i čekala...

Čekanje u bolničkom hodniku

Oko pola pet Martina me zamolila da dođem. Spremila sam se i uputila u bolnicu. Dočekali su me Robert i Martinina sestra. Čekali smo da Robert dobije dozvolu da može ući u rađaonicu. Napokon, sestra je donijela sterilno odijelo, obukli smo ga, opskrbila sam ga uljima i pomadom i dala mu upute kako da masira Martinu da bi joj olakšao bolove. I opet sam čekala. Nakon par sati Martinina sestra je otišla kući spremiti svoju dječicu na spavanje. Bila sam na hodniku sama. Slušala sam Martinu u bolovima. Bilo mi je teško stajati ispred zida, slušati je, a ne moći joj pomoći. U Hrvatskoj je još uvijek pravilo da samo jedna osoba može biti uz rodilju u rađaoni. S obzirom da je Robert bio uz Martinu, ja sam morala biti vani.

U jednom trenu Robert je izašao i zamolio me da se zamjenimo. Morali smo čekati dozvolu. U smjenu je došla divna primalja koja nas je pripremila za zamjenu, tako da sam napokon mogla do Martine. Bila je umorna i iscrpljena. Trudovi su i dalje bili neredoviti, dugo su trajali, a Martina se jako sporo otvarala. Iako je prije željela roditi prirodno, nakon što su joj liječnici rekli da je još uvijek otvorena tek pet centimetara, nakon sati i sati trudova odlučila je zatražiti epiduralnu kako bi se odmorila i skupila snagu za kasnije.

Podrška u rađaonici

Bila je lijepa, topla večer. Iako je prozor u rađaonici bio otvoren, Martini je bilo vruće pa sam radila obloge umačući gazu u hladnu vodu i hladila ju njima. Boljela su je leđa i noge, tako da sam ju uglavnom masirala. Bila je žedna pa sam joj davala piti. I držala ju za ruku. Prolazila svaki trud s njom. Govorila joj kako da diše tijekom trudova, a kako između njih. Trudovi su počeli lijepo napredovati. Postajali su redoviti i sve češći. U cijeloj rađaonici smo bile same. Primalja, Martina i ja. Liječnici su povremeno dolazili prvjeriti kako Martina napreduje. A napredovala je odlično. I napokon – došlo je vrijeme izgona.  

Uspjela sam Robertu poslati sms da dođe prije nego je krenula faza izgona, misleći da ćemo se zamjeniti kad dođe. No, nakon toga sve se odvijalo tako brzo... Martina me čvrsto držala moleći da ju ne ostavljam. Nisam stigla razmišljati ni o čemu drugom nego da budem uz nju cijelim svojim bićem. Bila je iscrpljena, cijelo tijelo joj se treslo od umora... No, uz podršku svih nas skupila je snagu i u samo tri tiskanja donijela je svoju djevojčicu na svijet. Stajala sam iznad nje, držala je za ramena i glavu, šaptala joj na uho. To je sve što sam mogla dok je ona duboko ponirala u svoje tijelo, radeći veličanstven posao – rađajući novo biće.

Srećom, Robert je ušao u trenutku kad je Mirna došla na svijet. Njegov pogled zahvalnosti nikad neću zaboraviti. Nitko se u brzini nije snašao – tako da smo svi prisustvovali tom veličanstvenom trenutku. Tek kad se osoblje uvjerllo da su i Martina i beba u redu, shvatili smo da nas je u rađaonici više nego što nas smije biti. Brzo sam poljubila Martinu u kosu i svoje mjesto ustupila Robertu. Izašala sam u hodnik i zaglila Martininu sestru. Primalja nam je donijela Mirnu da je vidimo još na tren. Savršeno maleno biće. Savršena majka. Savršen dan. Prepuna emocija izašla sam van iz bolnice. Novi život je rođen.

Osjećaj zahvalnosti

Ne postoje riječi kojima bih mogla opisati kako sam se osjećala. Bila sam duboko ganuta, prepuna sreće, ljubavi i ponosa. Toliko zahvalna da su mi Martina i Robert ukazali povjerenje da prisustvujem ovom veličanstvenom događaju.

Vjerujem da smo svi zajedno odradili savršen posao. Voljela bih da sve rodilje imaju mogućnost na porodu imati uz sebe osobe koje žele. Da se sustav ne kreira samo brojkama, nego i srcem. I druge brojke će tada biti pozitivnije. A tek obitelji i ta malena bića koja donosimo na svijet – sigurno će imati sretniji, samopuzdaniji i zdraviji život ako je još jedna dobra teta čuvala njih i njihovu mamu (i tatu) dok su oni dolazili na svijet.

Zato ću uvijek s dubokom poniznošću i zahvalnosću prisustvovati u podršci stvaranja, čuvanja i donošenja novog života – kao terapeutkinja, joga učiteljica i doula, kad, gdje i kako budem potrebna. 

Kolumnu Petre Brzović možete čitati na Zdravoj Kravi!

Priča mame Martine

Mama Martina opisala je kako je sve to izgledalo iz njezine perspektive:

Za porod sam se pripremala na razne načine i trudnoća mi je prekrasno prošla. Nisam imala nikakvih problema, redovito sam vježbala jogu, zdravo se hranila i tetošila na razne načine. Bila sam informirana i imala sam svoju doulu tako da se porođaja nisam niti najmanje bojala. S doulom Petrom radila sam na jedinom što me mučilo, a to je bilo hoću li moći izdržati porođajnu bol.

Trudovi su počeli u petak oko 20 sati, no bili su blagi. Kad mi je oko tri ujutro ispao cervikalni čep, postali su nešto intenzivniji, ali i dalje je to bila podnošljiva bol. Među njima je bio dosta veliki razmak, tako da sam između stigla i odspavati. Kad su postali redovitiji, otprilike svakih pet minuta, drugi dan oko 15 sati, moj partner Robert i ja uputili smo se u bolnicu. Pregledali su me i vijesti su bile odlične. Bila sam pet centimetara otvorena, a cerviks je nestao. Uskoro ćemo u rađaonicuu, rekli su. 

Odlučila sam tražiti epiduralnu

Međutim, premda sam se u rađaonici osjećala ugodno, ponajprije zbog toga što nije bilo drugih rodilja i što je bolničko osoblje bilo vrlo ugodno, trudovi su se usporili i ja se sljedeća dva sata nisam niti najmanje otvorila. Nakon što su mi bez upozorenja prokinuli vodenjak, trudovi su krenuli jedan za drugim i bili su jako bolni. Da li zato što vodenjak nije pukao sam ili bi tako bilo i ovako i onako, nikad neću znati, ali u sljedeća tri sata intenzivnih trudova, ja se i dalje nisam otvorila niti jedan centimetar.

Uz mene je cijelo vrijeme bio Robert koji me ohrabrivao i masirao uljem i pomadom koju mu je dala Petra i to mi je jako puno značilo, ali istovremeno sam bila svjesna da ga moje glasno zapomaganje u najmanju ruku izbezumljuje i da bi bilo pametnije da sa mnom bude Petra. Oko 20 sati bilo mi je jasno da sve skupa predugo traje i da neću imati snage za porod ako se barem malo ne odmorim. Odlučila sam tražiti epiduralnu samo zato što se nisam otvarala i bila sam svjesna da bi proces mogao trajati još satima. Kad se porod događa neometano, mislim da epiduralna nije potrebna, jer je to ipak intervencija koja nerijetko ima i svoje posljedice, i da bol doista nije neizdrživa. Ponavljam, ako ne traje predugo.

Kad sam bila iscrpljena, doula mi je bila spas

I uz epiduralnu osjećala sam trudove, cijelo tijelo treslo se od kombinacije napora, umora, groznice i vrućine. Petra je tada bila moj spas. Masirala me i svojom mirnoćom vodila dalje kroz porod. Ohrabrivala me, nosila mi vode, bila mi fizička i moralna potpora. Kad sam se nakon nekoliko sati otvorila i kad je izgon krenuo, bila sam već toliko iscrpljena da sam mislila da neću imati snage roditi svoju curicu. Ipak, sve se dalje odvilo jako brzo, a zahvaljujući vrhunskoj primalji, izbjegla sam epizotomiju.

U trenutku kada je beba izašla, sva bol bila je kao rukom odnesena, a ja sam se osjećala kao da bih sve to mogla iznova. Mislim da je tako samo zahvaljujući potpori koju sam imala. Tako intenzivno tjelesno i emocionalno iskustvo poput poroda, kad imate potporu, u sjećanju ne može ostati kao trauma, nego kao nešto sasvim prirodno i zato mislim da niti jedna žena ne bi trebala rađati sama. U nekom idealnom svijetu, doula bi bila institucija koju bi pokrivalo zdravstveno osiguranje u svakoj zemlji na svijetu, a ja se nadam da će me Petra pratiti i na svakom sljedećem porodu.

  • Avatar maja_zmaja
    maja_zmaja

    Mogu samo reci toplo preporucam doulu na porodu, meni je njeno prisutstvo bilo neprocjenjivo, ponajvise zbog potpore , masaze kad je trebalo, stvarno ne mogu biti sretnija sto sam imala porod kakav sam imala, sve je islo prirodno i bez ikakvih lijekova, tako da sam osjetila apsolutno sve senzacije koje se mogu osjetiti, ali na takav porod sam se i pripremala tako da smo se i pripremale za meditiranje, masaze i disanje sto opustenije. U merkuru su bili zbilja divni i stvarno susretljivi sa svim mojim zeljama u vezi poroda, no podrsku koju sam imala od doule je zbilja predivna i cijelo iskustvo poroda mi je bilo jedno super pozitivno iskustvo. :)

  • Avatar mivank31
    mivank31

    Prekrasno. I tuzno sto nije uobicajeno u svim bolnicama. Koliko bi nam bilo lakse...

  • Avatar mmama2
    mmama2

    sva sam se naježila, prekrasno, na mojem prvom porodu bio je suprug, međutim kao ni ja nije znao što očekivati i kako mi pomoći, koliko će to sve trajati i kako bolno za mene biti, a to je po meni za svaku pratnju na porodu najteže za gledati, pogotovo kod partnera jer zna da ne može pomoći, fizički.. međutim sigurna sam da sada za koji dan kada opet budem u boksu, sa njime ili bez njega neću toliko patiti (fizički) jer kako god bude znam koja je nagrada, nakon sve muke svijeta primiti svoje dijete u ruke nešto je što, nakon 9 mjeseci iščekivanja i blaženstva ne može biti nego najsavršeniji osjećaj koji sam ikada doživjela, ta toplina na prsima kada su mi ga dali na ruke prvi put, taj prvi susret još se sjećam kao jučer i nikakva bol nije bila važna, sve je te sekunde zaboravljeno, ja sam taj trenutak postala najsretnija osoba na svijetu, i još sam... jedva čekam opet sve proći, baš se veselim i baš sam si "nabrijana" za svoji dugi porod

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.