Svaka mama zna koliko truda i posla treba da bi dom izgledao kao da ga nitko nije niti pipnuo. Upravo to bismo mogli nazvati 'nevidljivi rad', a jedna mama ima ideju kako klince 'upoznati' s tim…
Znaš ono kad si mama, pa ostaneš doma, pretrgneš se od posla, ne sjedneš, a onda se svi vrate doma i nitko ama baš ništa ne primijeti, jer – sve je onako kako treba biti, ništa izvanredno. To je onaj rad koji se nekako podrazumijeva, rad koji ne moraš posebno isticati, rad koji ne tražiš da itko obavi… To je – nevidljivi rad. I to radi mama, zato što – je mama.
Zašto bi dijete pokupilo nešto s poda što nije ono samo bacilo tamo, kad – to će mama. Zašto bi obrisalo lokvicu vode koja se stvorila pored sudopera, kad – to će mama. Cijeli je niz takvih stvari koje nitko ne percipira i koje nitko zapravo ne preuzima na sebe, a to rijetko tko može shvatiti osim mame. I ne, ne pretjerujemo.
Sam Kelly, koja je inače terapeutkinja i majka troje djece, odlučila je djecu naučiti smisao i pojam upravo tog rada. Mama Sam je opisala pojedinosti kako to zapravo radi na svom računu na platformi Threads. A način na koji pristupa poučavanju svoje djece tom nevidljivom radu je doista inspirativan. Evo kako to čini.
„Neprestano razgovaram s njima o tome što je nevidljivi rad, što on znači i primjerima kako to izgleda u njihovim i mojim životima. Inače, moja djeca imaju 12, 10 i 6 godina,“ rekla je Sam. Sve počinje, kaže, s osnovama. „Počela sam ih učiti da je prvi korak u bilo čemu što treba obaviti po kući (uključujući kućne poslove) PRIMJEĆIVANJE da nešto treba obaviti i onda to učiniti.“
To je zapravo tako jednostavno i tako logično, ali to nije nešto što smo navikli govoriti djeci, zar ne? Sam je objasnila zašto nije dovoljno 'samo' pomoći s poslovima i zašto tablice u koje upisujemo zadatke nisu dovoljne.
„Tradicionalni rasporedi zadataka dodatno potiču preskakanje prvog, ključnog koraka u izvršavanju zadatka — primjećivanja — i prebacuju taj emocionalni rad na mene, njihovu majku/ženu. Ja nosim teret znanja što treba obaviti i zatim obavljam rad dodjeljivanja zadataka“, objašnjava ona. I moramo se složiti da je ova ideja uistinu – točno u sridu! Briljantno!
Zato je ona u svom domu odbacila tradicionalnu listu zadataka koje tko mora napraviti, pa njihov popis izgleda nešto drukčije, a zove se „Notice and do's“, odnosno „Stvari koje moramo primijetiti i napraviti“.
„Učim svoju djecu kako da prvo uoče što treba učiniti po kući, a zatim preuzmu inicijativu da to učine sami. Ovo bi se moglo činiti kao luda fantazija. Razumijem. Ali polako, s vremenom... radi.“
Naravno, nismo rođeni s vještinama i kognitivnim sposobnostima za vođenje kućanstva. Potrebno je ponavljanje i vježbanje. Cilj je, kaže Sam, naučiti ih kako primijetiti nešto i napraviti to, te time smanjiti teret mentalnog opterećenja – prikladno dobi, naravno – da djeca znaju i sami što treba napraviti po kući.
„Dugoročno gledano, cilj je da moja djeca ne samo budu svjesna onoga što se događa iza kulisa upravljanja domom/životom, već i da razviju proaktivne, samomotivacijske vještine kako bi preuzela odgovornost za to sama,,“ kaže Sam, a mi se divimo već i samoj mogućnosti tog!
Isto tako Sam pazi na još jednu bitnu stvar – spol i očekivanja u skladu s njim. Cilj je postići da kćeri shvate da nevidljivi trud nije samo njihov zadatak. Isto tako uči sina da bude jednako sposoban primijetiti koje zadatke treba obaviti u domu – jednako kao i njegove sestre i mama.
Ova metoda možda nije najjednostavnija, ali je važan i snažan korak koji je potreban i vrijedan truda. Sam je čak izradila i besplatni vodič za provedbu ove strategije. To se ne događa preko noći, naravno, ali možemo pomalo ulagati u našu obitelj pripremajući svoju djecu za sljedeće generacije… A nešto korisno ćemo i mi osjetiti.
