Ova kolumna napisana je iz perspektive djevojčice Laure uz pomoć njezine mame Larise Porčić Filipaj, kako bi čitateljima približila svakodnevicu i izazove školovanja djece s Down sindromom. Laura je prije 2 godine dirnula brojne čitatelje svojom iskrenom pričom iz vrtićkih dana – a sada je spremna podijeliti kako izgleda život jedne male školarke s kromosomom viška.
Moje ime je Laura Filipaj. Imam 9 godina i idem u drugi razred Područne škole Rukavac - u redovni razred po prilagođenom programu i uz asistenticu Tanju Matulja. Iako imam jedan kromosom viška, ono što najviše volim je kad mi netko kaže da imam i srce viška i da širim ljubav gdje god da se pojavim.
Prvi dan škole nikada neću zaboraviti. Nova zgrada, velika djeca, školski mirisi i nepoznata lica. Imala sam leptiriće u trbuhu – ne zbog uzbuđenja, nego zbog treme. Ali učiteljica me dočekala s osmijehom, spustila se do mojih očiju i rekla: “Dobrodošla, Laura.” Tada sam znala da je ovo moje sigurno mjesto gdje ću moći rasti.
Moja asistentica Tanja mi puno pomaže – kao da je moje sidro u trenutcima kad me previše toga oko mene zbuni. Kad svi pišu, ja pišem malo sporije. Kad svi čitaju, ja slušam pažljivo. Nekad ne izgovorim riječ kako treba, pa se rastužim. Čujem šaptanja, ponekad pogledam kroz prozor i poželim biti ptica – slobodna i laka. Ali onda me netko pogleda, nasmije se ili mi doda rozu bojicu (jer svi znaju da volim rozu), neki slatkiš – i svijet opet postane mekši i ljepši.
U školi najviše volim kad učimo kroz igru, pjevamo ili crtamo i svi se smijemo. Volim kada na likovnom crtamo pa mi ruke budu prljave od flomastera, a srce puno sreće. Volim kad učiteljica kaže: “Bravo, Laura!”, i svi u razredu zaplješću baš meni. Tada mi se oči smiju, srce voli, a glava kaže: “Vidiš da možeš!” U tim trenutcima osjećam se kao da sam stvarno tu, među njima, kao dio priče. A to mi je najvažnije – da pripadam.
Želim imati najbolju prijateljicu koja će me držati za ruku kada mi je teško, dijeliti užinu i ići na rođendane gdje zajedno plešemo dok ne padnemo od umora.
Želim učiti, truditi se i, uz podršku, ostvariti sve što mogu. A vjerujte mi – mogu puno. Samo mi treba malo više vremena i puno razumijevanja. I kada to imam – ja rastem. Kad me zalijete ljubavlju i pažnjom, ja cvjetam u najljepši suncokret koji ste vidjeli na svijetu.
Nemojte me gledati kroz ono što mi je teže. Pogledajte me kroz sve ono što već jesam. Ja sam uporna, osjećajna, duhovita i nježna. Ja sam Laura.
I sve što želim je biti prihvaćena. Ne zbog sažaljenja, nego zbog poštovanja. Jer mi, djeca s kromosomom viška, imamo i osmijeha viška, strpljenja viška i ljubavi viška - za sve vas.
