Uvijek kad se obilježava dan svjesnosti o nekoj bolesti ili sindromu, izrazimo podršku osobama koje se bore s tim. Najčešće na društvenim mrežama, taj dan. No, što je s ostala 364 dana u godini?
Podrška bilo kakve vrste na društvenim mrežama uistinu znači dosta, ne možemo reći da ne znači ništa. Lijepo je vidjeti da netko barem pomisli na neku važnu temu i da je svjestan tog problema. No, činjenica je da lajkanje, dijeljenje i objavljivanje fotki nije krajnji doseg podrške koju možeš pružiti osobi koja boluje od određene bolesti ili ima poteškoće određene vrste.
Upravo je jučer na svom Instagram profilu Marijana Mikulić posvetila pažnju tome.
„Prije par dana se obilježavao Svjetski dan osoba s Down sindromom. Ljudi obuku šarene čarapice u znak podrške. Za par dana je Dan svjesnosti o autizmu. Opet će ljudi sigurno podijeliti nešto o tome na društvenim mrežama, staviti plavo srce, u znak podrške. Ali koliko realno podržavamo te osobe?“ zapitala se Marijana, koja već nekoliko godina vodi bitku sa sustavom i okolinom zbog svog najmlađeg sina, Jakova, kojem je dijagnosticiran poremećaj iz spektra autizma.
Mama Marijana, naša poznata glumica, zapitala se kako još, osim podrškom na društvenim mrežama jedan dan u godini drugi pomažu i pružaju podršku, na primjer, djeci s poteškoćama. „Prilazite u parkiću i potičete da se Vaše dijete igra s takvim djetetom? Idete na mjesta gdje znate da su takve osobe uključene u sustav kao djelatnici? Podržavate inkluziju i takvu djecu u grupama u vrtiću i razredima u školi u koje idu Vaša djeca?“
Istaknula je da i sama osobno osjeti koliko ih ljudi manje zovu na druženja, a ni ne dolaze im baš u goste. Neki koje su zvali i koji su došli na Jakovov rođendan, kaže, nisu ih zvali na rođendane svoje djece.
„U jednom vrtiću mi je psihologica rekla da naše dijete ne može u glazbenu grupu, iako bismo plaćali punu cijenu za samo 4 sata boravka. Pogađate zašto? Jer će se roditelji druge djece buniti da će njihova djeca biti zakinuta – oni neće dobiti ono što su platili,“ iskreno je napisala Marijana, te također iskreno priznala: „Nikog ne osuđujem, nikom ne zamjeram ništa, i sama sam daleko od savršenstva. Samo imam potrebu reći.“
Istaknula je kako je uistinu lijepo javno pisati, podržavati, obuvati šarene čarapice i stavljati plava srca, ali da je to, isto tako, jedno veliko ništa bez konkretnih pomaka, bez shvaćanja da i takva djeca trebaju vrtić, školu, inkluziju, drugi djecu, igru…
„I naša djeca su djeca, s teškoćama, da, ali za sretno djetinjstvo i njima trebaju druga djeca, i društvo s vise empatije. Poljubac svima, plavi, naravno 💙,“ zaključila je Marijana.
