Svako je dijete posebno i uz svako nas naučimo neke lekcije koje prije nismo znali. No, djeca s poteškoćama nas uče posebnim lekcijama, nekad najtežim, ali uvijek divnima.
Svaka će mama za svoje dijete reći da je posebno. I to je uistinu tako – svaki je čovjek priča za sebe i svaki je poseban. Istina, nekad današnji roditelji pretjeraju u tom potenciranju 'posebnosti' i očekuju da se svi tako odnose prema njihovom djetetu, ali to nije ovdje tema. Činjenica je da nas svako dijete nauči nekim novim lekcijama, nekim novim stvarima koje prije nismo znali ili vidjeli.
Posebne lekcije naučimo od djece s teškoćama. To su najteže i najdivnije, najnesebičnije lekcije. I to svako dijete s teškoćama ima neku drugu lekciju, drugu vrstu lekcije za svoje roditelje. No, svi koji imaju bilo kakvog iskustva s tim će reći isto – djeca sa sindromom Down su, da iskoristimo pomalo dječji izraz, najposebnija.
Mama Carrie McLaren podijelila je na stranici Today.com svoje iskustvo sa sindromom Down, odnosno čemu ju je sve naučio život s njezinom kćeri Molly, koja ima sindrom Down. Kad je rođena, prognoze za Molly nisu bile dobre, baš kao što i inače čuju roditelji djece s ovim sindromom. Doktori su im rekli da možda neće hodati, govoriti, hraniti se sama ili ikada voditi „normalan“ život. Sa njezinih 14 godina Molly i njezini roditelji svima su pokazali da su bili potpuno u krivu.
Zbog tog je mama Carrie odlučila podijeliti koje je lekcije naučila iz života s Molly koja ima sindrom Down.
Evo njezinih 5 lekcija:
Usporite i uživajte u trenucima
Molly ponekad treba više vremena da obavi određene zadatke (na primjer, da pojede obrok), pa smo naučili usporiti i uživati u međusobnom društvu. To znači da kao obitelj provedemo više vremena zajedno čekajući da svi završe obrok.
Kad naša obitelj ide na izlet, Molly nekad treba odmor od šetnje, pa svi zastanemo i uživamo u krajoliku. Ako situacija postane malo „previše“ za Molly, napravimo pauzu i uživamo u nekom tihom kutku. Stalno nas podsjeća na to da nema potrebe žuriti ili pretjerivati. Cijenimo ove trenutke.
Uvijek pozdravi
Otkrila sam da su ljudi skloni biti oprezni kad trebaju ili žele pristupiti nekom tko ima drukčije sposobnosti od njih. Stoga, kad vidim drugu djecu ili odrasle kako gledaju prema nama ili izbjegavaju Molly, uvijek probijem led brzim pozdravom. Kad Molly ili ja pozdravimo, to uvijek probije led i olakšava svima pristup. Najčešće sve završi ugodnim razgovorom s tim ljudima.
Uzmite brojke s dozom sumnje
Rano u Mollynom životu odlučila sam ignorirati brojke - rezultati testova i mjerenja, u usporedbi s neurotipičnom djecom ili djecom sa sindromom Down, ne mogu mi reći puno o mojoj kćeri. Odlučila sam se usredotočiti na to da budem sigurna da ona napreduje. Ne mogu je uspoređivati s drugom djecom jer ona nije kao druga djeca!
Otkako je Molly krenula u školu, rezultati testova i bilježnice uvijek su bili stalni podsjetnik na to da ona nije tipična učenica. Ona zaostaje za neurotipičnom djecom svoje dobi i ja to razumijem jer s tim živimo svakodnevno. Ne treba mi brojka da me na to podsjeća. Ja sam njena mama i moja je glavna briga da ona bude sretna, napredna i da joj se daju iste prilike da zablista kao i drugoj djeci njezine dobi.
Male stvari znače tako puno
Neugodan materijal ili etikete na odjeći? Meni ne znače puno, ali mogu Molly zbog tog može jako patiti. Prije mi nikad ne bi palo na pamet rezati etikete sa stražnje strane košulja ili hlača. Sada je to prva stvar koju radim kad nešto kupim.
Molly voli ljubičastu boju. Sav njezin školski pribor je ljubičast - torba za knjige, boca vode, pernica, fascikli - sve. Ako gledamo površno, to je zato što je ljubičasta njezina omiljena boja, ali u stvarnosti joj pomaže da zna da je sve ljubičasto „njezino“. Dakle, kada kupujem za Molly, kupujem ljubičaste stvari. Sitnice njoj puno znače.
Ona je tipično dijete
Kao i svaki roditelj, lako se ulovim kako radim sve za svoju djecu. Međutim, naučila sam da Molly može biti neovisna i sposobna sama raditi stvari. U našoj kući, Molly tretiramo jednako kao i njezinu stariju sestru. Ona ima zaduženja u kući, sama bira odjeću za školu, odlučuje koje bi izvanškolske aktivnosti željela (a koje ne bi) i pomaže u donošenju obiteljskih odluka. Ništa je ne sprječava da bude uključena i nema posebnog tretmana u našoj kući!
Wow! Sviđaju nam se ove lekcije! Njih bi morali usvojiti svi roditelji, bez obzira na to je li njihovo dijete neurotipično ili ima neku poteškoću. To su vrijedne lekcije koje mogu jedino poboljšati život obitelj – svake obitelji. A posebno ih lako uče obitelji koje imaju dijete sa sindromom Down. Nije to nikakva statistika, nije to činjenica, nego jednostavno dojam koji ostavljaju takve obitelji. Kako mama Carrie kaže:
„Sindrom Down ne definira Molly ili našu obitelj. Sindrom Down je dio našeg života zadnjih 14 godina i možda je naš život malo drugačiji od puta koji smo očekivali, ali tako smo ponosni na Molly i vrijedne lekcije koje je zbog njezine dijagnoze naučila naša obitelj. Sve to učinilo nas je boljima.“
