Ako imaš djecu i ako su bila u muzejima, onda zasigurno znaš koji je osnovni problem muzeja sa stajališta djeteta. U muzejima se ne smije ništa dirati. Muzej nedovršene umjetnosti je potpuno drukčiji muzej i tamo ćeš se poželjeti vratiti!
Roditelji, kao odrasle osobe, znaju čemu služi muzej. Ili, točnije, naučili su čemu služe muzeji i kako se ponašati dok ih posjećujemo. Nemoj ništa dirati, ne približavaj se eksponatima, ne viči, ne trči, pazi kako se ponašaš… Mi smo to naučili, ali djeci to ipak teško pada. I zato im muzeji baš i nisu visoko na popisu mjesta koje žele posjetiti.
I sad kad smo to ustanovili, slobodno zaboravi sve što znaš o muzejima – o drugim muzejima, prije nego što djecu odvedeš u Muzej nedovršene umjetnosti. A da ćeš odvesti dijete u ovaj muzej, u to smo sigurni, jer kad pročitaš kako je tamo – i ti ćeš poželjeti opet biti dijete… Moramo ti reći da ne moraš, jer u ovom muzeju i djeca i odrasli mogu i rade iste stvari.
Kakav je to zapravo muzej?
Muzej nedovršene umjetnosti smješten je u centru Zagreba, u jednom stanu. U tri glavne prostorije, koje bi nekom bile čak i tijesan obiteljski stan, možeš provesti sate i sate, a niti nakon sveg tog vremena, neće nikom biti dosadno – niti djeci, niti odraslima. Jer svaki kutak ovog muzeja krije neku novu aktivnost, neku novu rukotvorinu, neki novi zadatak, neki novi poticaj mašti. I u svakom kutu možeš raditi nešto novo.
Raditi? Da, dobro čitaš. Kad uđeš u ovaj muzej, prvo što ti na ulazu kažu je: „Djeca smiju dirati sve što požele.“ I to je već jako, jako velika i važna stvar. Na ulazu smo dobili i važan i mudar savjet, i to izravno od osnivačice Maje Lukjanov, koja nam je rekla: „Pustite djecu neka sami malo razgledaju, polako će se opustiti, pa neka sami odaberu što će i kako raditi. Nekima treba malo više, nekima manje. Ne morate ih požurivati.“
Složili smo se s idejom da ih ne treba požurivati, jer kad smo vidjeli – onako na prvi pogled – da je cijeli muzej u tri prostorije, pretpostavili smo kako ćemo začas biti gotovi s obilaskom. Kako smo samo u krivu bili! Na kraju smo ih požurivali – da napokon izađemo van nakon tri i pol sata provedena u muzeju. I ne, nije bila gužva.
Kako to izgleda i što radiš?
Crtanje, tkanje, bojanje po velikom platnu, izrađivanje goblena, 'crtanje' u pijesku, izrada papira, izrada žigova… To su samo neke od aktivnosti koje se mogu ovako jednostavno navesti – iako zapravo ništa od navedenog nije sasvim obično i nije tek tako kako piše. Crtati možeš po papirima, kopirati antikne portrete, miješati svoje boje, dorađivati tuđe crteže, bojati kojim god bojama želiš, iskušati se u sjenčanju, bojati prstima, lopaticama, kistovima na platnu od poda do stropa…
Nisu samo uobičajene tehnike i površine ono što će djecu zadržati u ovim ugodnim prostorijama. Posebna je atrakcija (barem trenutno, opet) pisanje ili bojanje – iglama. Znaš onu plastičnu zaštitu od balončića koje svi volimo pucketeti? Je li ti ikada palo na pamet u mjehuriće utiskivati boju? Beskrajno zabavno klincima jer nije uobičajeno. A to je razlog i zašto je posebno zanimljiv jedan veliki, bijeli, išarani – doodle wall. Velika, bijela površina, skoro od poda do stropa, „običan“ papir i flomasteri i kemijske olovke, a beskrajno zabavno – zato što se nalazi u wc-u. Roditelje će zasigurno podsjetiti na vječnu umjetnost na zidovima klubova…
Poanta je u tom da, kako je rekao Leonardo Da Vinci čiji citat stoji na zidu Muzeja, „Umjetnost nikad nije dovršena, nego samo napuštena“. I upravo se na tom temelji svaki kutak ovog muzeja. Sve, ali baš sve možeš dovršiti, prepraviti, dodati nešto svoje. I većinu stvari možeš ponijeti sa sobom – crteže, goblene, pa čak i video kazete na kojima se može crtati! No, nemoj se „zakačiti“ za kazete, jer postav muzeja se neprestano mijenja.
I ne možemo dovoljno puta istaknuti – ovdje se sve može dirati, ovdje djeca rade apsolutno sve, oni to mogu sami, oni su sretni kad to naprave sami i ostave trag. Ako zatreba bilo kakva pomoć – samo ako ju poželiš – tu je, opet, vrlo ljubazna osnivačica muzeja, Maja, koja će pomoći savjetima, a onda pustiti djecu da rade sami. Kako god žele. Jer ne postoji „pogrešno“. A teško je jedino vidjeti djecu koja u školskom sustavu, nažalost, nisu navikla da smiju raditi takve stvari, pa ustuknu misleći da to – ne smiju.
Kako nam je bilo? Sjajno!
Sve u svemu, u Muzeju nedovršene umjetnosti uživat će svi, bez obzira na dob. I oni najmanji pronaći će ovdje nešto zanimljivo, baš kao i roditelji, koji će na neki način ovdje liječiti ono dijete u sebi… I svi će se ovdje, kako je jedno od djece reklo, osjećati kao doma, te usput računati kad bismo mogli doći ponovno.
Oduševio nas je Muzej nedovršene umjetnosti i od srca im želimo da uspiju upravo na ovakav način i uz ovakav duh održati muzej baš ovakvim kakav jest! Jer u današnje vrijeme, ovo je poput najbolje psihoterapije!
