Katie Smith je blogerica i mama troje djece koje je dobila u tri godine. S ovako malom dobnom razlikom između djece, ova mama imala je poprilično zahtjevno postporođajno razdoblje nakon dolaska treće bebe. Ova mama je iskreno progovorila o onome kroz što prolaze sve mame: Iako su na izmaku snaga, jednostavno se boje usporiti
Jutros sam ostavila klince u školu i odjurila u dućan. Nastojala sam čim prije i brže sve to obaviti jer danas moj najmlađi sin uskoro slavi rođendan i želim mu napraviti tortu od slatkiša koju tako jako želi. Morala sam još pokupiti poklon za njega, obaviti neke stvari za posao do kraja dana, nisam stigla ništa ni pojesti. Zgrabila sam vrećicu orašastih plodova i otvorila ih. To će mi dobro doći dok ne ulovim nešto vremena za konkretan obrok. I stalno mi se vrti po glavi kako sam na još nešto zaboravila... Sjetila sam se, sin ima dogovor u 17 sati. S**nje! Ništa neću stići napraviti!
Ulazim u autu i govorim sama sebi - smiri se! Ako malo usporim možda ću moći barem malo bolje disati. Ako malo usporim, možda neću biti tako zaboravna, ali stvar je u tome što mislim da ako usporim da zaista neću ništa stići napraviti.
Nešto ću zaboraviti ili neću stići napraviti. Možda nešto za rođendan, možda neku namirnicu koja mi treba za večeru. Neću obaviti sav posao. Neću imati vremena oprati svo rublje koje me zatrpalo (sin mi je jutros rekao da nema čiste čarape). Ima dana kad se bojim sjesti i predahnuti jer se bojim da se više neću moći ustati i da neću moći više nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
Svlada me samo što razmišljam o tome.
Mame se ne usporavaju jer se duboko plaše da ako to učine, nikada neće nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Boje se da ako uspore da stvari jednostavno neće uspjeti. Priznajmo, nema te bajke i čarolije koje će se pobrinuti za stvari koje mi zaboravimo. Majčinstvo ne funkcionira na taj način.
Ne, dobile smo srednji prst od roditeljstva ako nešto propustimo i zaboravimo, podsjećajući nas da ako nešto ne učinimo, to nam kasnije dođe na naplatu. A to ne želimo!
Iako imamo partnera, priznajmo, mame imaju šesto čulo. To se naziva primjećivanjem svih stvari koje se trebaju završiti. Možda imamo i pomagače i u ostalim članovima naše obitelji, ali tko stalno podsjeća da sve očiste iza sebe? Mame - to je to.
Tko ih uči sitnicama poput vezivanja cipela, reći "molim“ i "hvala“? Mame.
Za to je potrebna energija i napor. I svi smo imali trenutke kada bi pustili stvari da idu svojim tokom i onda se žalili da je to bila loša ideja. Nije važno koliko smo umorni. Nije važno hoćemo li spavati ili više ne možemo stajati na nogama koliko nas sve boli. Bojimo se usporiti, jer znamo da to znači da ćemo kasnije imati dvostruko više posla. A tu je i naj mir kad sve obavimo, jer nam ništa ne visi nad glavom, a tko zna što će se sve još kasnije pojaviti.
Uvijek se nešto dogodi. Stvari nikada ne idu po planu. Mi doslovno ne možemo računati na dan gdje će ići sve kao po loju. Mame rano nauče tu istinu, pa nastavljamo dalje.
Odbijamo usporiti jer znamo da je tako lakše. Probijamo se kroz naporne, umorne sate dana jer se čini da je to jedini način da se zakačimo na neku vrstu reda. Usporavanje uopće nije opcija u našem životu.
Prolazimo kroz dane. Sve smo postigli. Iscrpljeni smo i ne mislimo da nam išta preostaje. Tada posljednji put provjeravamo svoju djecu prije nego što padnemo u krevet i vidimo ih kako čvrsto spavaju. Saginjemo se da poljubimo njihove slatke obraze i čujemo njihovo meko disanje. I to je nekako dovoljno - taj dragocjeni prizor je sve što trebamo da ustanemo i sutradan ponovo započnemo utrku.
