Poznata mama Lana Pavić za Klokanicu je podijelila svoja iskustva s prva dva poroda te otkrila kako se osjeća u 33. tjednu svoje treće trudnoće, što očekuje od poroda te kako se njene kćeri pripremaju za dolazak brata
Novinarka i voditeljica Lana Pavić, mama 11-godišnje Lare Borne i 18-mjesečne Iris Lucije trenutno je u 33. tjednu trudnoće i očekuje treće dijete. Za Klokanicu je ispričala kako se osjeća u trudnoći i kako provodi vrijeme jer je gotovo cijelu trudnoću morala mirovati. Ispričala nam je zašto joj je prvi porod bio teško iskustvo, kako su joj prošle ostale trudnoće te kako je djevojčice pripremila na dolazak brata.
Mama ste dviju djevojčica, a sad očekujete treće dijete. U kojem ste tjednu trudnoće i kako se osjećate? Imate li neke tegobe?
U 33. sam tjednu trudnoće i porod me, ako sve bude po planu, čeka za četiri tjedna. Zbog ranijih komplikacija i dva prethodna carska reza liječnici neće forsirati porod do samog kraja. Srećom, beba se lijepo razvija, već je velika i jaka pa to neće predstavljati rizik za njeno zdravlje. Što se mene tiče, s obzirom da sam ušla u ovu finalnu fazu prilično sam troma, posebno stoga što sam gotovo cijelu trudnoću morala mirovati.
Jeste li i kad usporili s aktivnostima i poslom?
Od kraja lipnja, kad je završio moj posljednji autorsko-novinarsko-voditeljski televizijski angažman na projektu "Zdrav život" Hrvatske televizije, nisam se vraćala aktivno na posao, ali sam kod kuće završavala pisanje doktorske disertacije. Kako je riječ o uistinu ozbiljnom zadatku, nisam imala dojam da sam prestala raditi, premda mi se radijus kretanja sveo na nekoliko prostorija u kući i tek povremene izlaske u šetnju, uz kratko odrađivanje drugih neodgodivih obveza. Kako je za moj nemiran duh fizičko mirovanje neprirodno stanje, iskreno, jedva čekam porod.
Koje su razlike odnosno sličnosti između vaših trudnoća?
Sve moje trudnoće slične su po tome što su bile uredne i zdrave te su se dogodile baš onda kad sam htjela da se dogode. Ove činjenice, posebno u današnje vrijeme kad mnoge žene nisu te sreće, smatram beskrajnim blagoslovom. Razlike koje sam među njima primijetila odnose se najviše na godine u kojima sam trudnoće iznijela. Možemo se zavaravati koliko god hoćemo da ženina mladost traje do četrdesetih, ali nitko me ne može uvjeriti da je lakše biti trudnica s 37 nego s 26 godina. U prvoj trudnoći s Larom Bornom praktički sam "letjela" do zadnjeg dana. S Iris Lucijom već sam osjećala da nisam više tako mlada, a u ovoj trudnoći znam da je vrijeme za kraj rađanja.
Prvi porod ste opisali kao jako traumatično iskustvo. Što se zapravo dogodilo na vašem prvom porodu?
Kada se približio termin prvog poroda, posjetila sam rodilište u kojem ću roditi. Kako sam tada živjela u Budimpešti odlučila sam se za prekrasnu privatnu bolnicu van grada, u malom mjestu Telki, okruženu šumom. Čak su mi ponudili porod u vodi što mi se tada činilo sjajnim. Sve je izgledalo idilično, a liječnica kojoj sam poklonila povjerenje i koja je u toj ustanovi radila bila je na glasu kao najbolja u Mađarskoj. I danas mislim da je riječ o dobroj ginekologinji i divnoj osobi, ali je u mom slučaju jednostavno došlo do krive procjene. Premda su mi naši liječnici naknadno pojasnili kako je prema nizu parametara doktorica mogla zaključiti da prirodni porod neće biti moguć, ona je očito smatrala drugačije. Zbog toga je trudnoća trajala puna 42 tjedna. Jedne noći počeli su strašni bolovi, ali mi je brzo postalo jasno da to nisu trudovi već mi se činilo kao da se dijete bori za život. Kada sam pred jutro stigla u bolnicu, osoblje je razmišljalo što će i kako će, sve do ranije popodne kada je liječnica konačno odlučila potaknuti prirodni porod. Nisam paničarka pa ni tada nisam dizala buku. Naime, bila sam sigurna da sam u dobrim rukama i da imam oko sebe stručnjake koji će o nama dvjema brinuti najbolje što mogu. Kada je liječnica konačno vidjela boju plodne vode potpuno je problijedila. Tada mi je bilo jasno da je situacija otišla sasvim u krivom smjeru i da stvari nisu dobre.
Ukratko, hitno sam poslana u salu na carski rez gdje su se liječnici borili za bebu. Bilo je upitno hoće li biti sve u redu i kolike će posljedice predugo odgađani porod na nju ostaviti. Nisu mi je ni pokazali kada se rodila već su je odnijeli u drugu prostoriju gdje su proveli dosta vremena bez da mi itko išta kaže. U tom trenu svi su zaboravili engleski jezik, a ja sam prestala shvaćati mađarski. Zbog cijele strke koja se stvorila, sama operacija nekvalitetno je završena pa sam mjesecima imala problema, a neki od njih, za koje zapravo nisam ni znala da su posljedica loše izvedenog carskog reza, trajali su godinama, točnije sve do drugog poroda kada su liječnici u Hrvatskoj sanirali vrlo loše zatečeno stanje.
Danima nakon što se Lara Borna rodila vršili su joj brojne pretrage kako bi se uvjerili da nije oštećen mozak i drugi organi. U tim sam trenucima mislila da je riječ o sjajnoj usluzi i revnosti mađarskih pedijatara da bih tek naknadno, uvidom u papirologiju, razumjela koliko je Bornu malo dijelilo od vrlo ozbiljnih i nepopravljivih stanja. Jedina, uvjetno rečeno, pozitivna stvar vezana uz nepotrebno dugu trudnoću, bila je ta da je Borna, čim se rodila, već bila iznimno fizički razvijena beba. Pri rođenju je imala 61 centimetar pa nikada nisam imala dojam da u rukama držim krhku bebicu jer je izgledala kao da ima puna tri mjeseca.
Kako danas gledate na tu situaciju? Kako se osjećate sad kad vam se bliži termin poroda?
Nastojim ne razmišljati o lošim stvarima, ali sada pušem i na hladno. Svim trudnicama koje pređu termin, posebno onima kod kojih ne postoje naznake skorog poroda, govorim da razgovaraju sa svojim liječnicima te da se što prije odluče na porod. Bolje je roditi nekoliko dana ranije nego minutu prekasno. Nisam liječnica i nemam se pravo miješati u struku, ali imam pravo birati one liječnike za koje zna da misle slično kao i ja.
Jeste li se bojali nove trudnoće nakon prvog poroda? Kakvo je bilo vaše iskustvo na drugom porodu?
Između dva poroda prošlo je gotovo devet i pol godina pa su i teške misli u početku iščezle. Međutim, što se više bližio termin poroda, događalo mi se da noćima ne mogu spavati i da mi se proživljena trauma svaki dan ispočetka vraća. Razgovarala sam s nekim liječnicima u našim bolnicama koji su me uvjeravali da prvi porod carskim rezom ne znači nužno da će i drugi isto završiti. Ne mislim da su ovi liječnici a priori u krivu, ali s obzirom na moju situaciju i još neke zdravstvene probleme koji su se u međuvremenu pojavili i s kojima sam ih upoznala nisam mogla vjerovati što čujem. Jednostavno nisam mogla zamisliti da opet naiđem na doktora koji će napraviti istu grešku zbog kojeg ću strepiti hoće li se beba na kraju roditi živa i zdrava. Srećom, tada sam se obratila liječnicima rodilišta Podobnik koji su me smirili i objasnili kako je u mom slučaju carski rez jedino moguće rješenje. Imali smo plan kada ga napraviti, ali i Iris Lucija pobrinula se za svoj mali show.
Prvog dana 37. tjedna trudnoće osjetila sam jake bolove koji su me podsjetili na iste one koji su se javili s Larom Bornom. Opet nisam htjela stvarati paniku pa sam odlučila malo prileći da se uvjerim kako možda ipak nije riječ o preosjetljivosti, s obzirom da sam cijeli taj dan bila u pokretu. Tada je naša kujica Rozi legla uz moj trbuh te je na njega stavila glavu i tiho zacviljela. Znam da zvuči ludo, ali bio mi je to znak da je vrijeme za odlazak liječniku. Odmah po dolasku u rodilište, čim me je doktorica Petra Podobnik Brlečić pregledala poslala me u salu. Naša mala tvrdoglava bikica Iris neumorno se vrtjela te se zaplela u pupčanu vrpcu koja ju je gušila. Srećom, brzom i stručnom intervencijom, uskoro se našla u mojim rukama nakon čega je sve bilo u najboljem redu.
Nakon dvije djevojčice u vašu obitelj stiže dječak. Jesu li vaše kćeri uzbuđene zbog dolaska malog brata i kako ste ih pripremali na dolazak još jednog člana obitelji?
Lara Borna je velika i ozbiljna djevojčica koja je dugo bila moja jedinica i najveća mezimica. Baš u vrijeme kada se rodila njena sestrica počela se osamostaljivati pa joj više nisam trebala na onaj način na koji malo dijete treba mamu. Dolaskom Iris Lucije imala me dozirano, što joj je, u toj pretpubertetskoj fazi, sasvim odgovaralo. U međuvremenu se zaljubila u sestricu, a posebno je obožava sada kada Iris Lucija naveliko brblja pa joj je zabavna i smiješna.
Borna zato zna što je čeka s bracom, nije joj to ništa novo, nema straha ni ljubomore. Veseli se što ću roditi samo mi u šali zna reći da se nada kako ću sada ipak stati s rađanjem. Iris Lucija je još premala da sve razumije iako joj stalno pokazujem trbuh i pričam kako u njemu spava braco koji će se uskoro probuditi. Onda ona zadivljeno gleda u trbuh, mazi ga, viče braco i ljubi ga. Jako je slatka.
Jeste li već odabrali ime za dječaka? Kako ste se odlučili za ime i jesu li starije sestre sudjelovale u odabiru imena?
Ime nam je još uvijek veliki problem. Kako obje cure imaju dva imena, nije fer da dva imena ne dobije i on, premda nikako da složimo dva koja se svima sviđaju i koja međusobno pašu. Ja navijam za dalmatinska imena, muž baš nije time oduševljen, Borna hoće internacionalno ime, bake opet imaju svoje prijedloge i tako se vrtimo u krug. Na sreću, imamo još par tjedana vremena za odabir.
Kćer Laru Bornu dobili ste u izvanbračnoj zajednici s Branimirom Brkljačom, a danas ste u braku s Markom Kožulom. U kakvom ste odnosu s bivšim partnerom? Koliko zajednički sudjelujete u odgoju kćeri?
Prestankom Branimirove i moje izvanbračne zajednice, srećom nije prestalo naše prijateljstvo, a još manje naša zajednička briga za Laru Bornu. Dok smo živjeli zajedno, Branimir je zbog posla zaista puno putovao pa je većina operativnih odluka vezanih uz dijete i obitelj bila na meni. I tada je sve super funkcioniralo pa Branimir nikada nije imao sumnji da će našim prekidom biti drugačije. Premda ne živi u Zagrebu, u životu svog djeteta prisutan je i više nego mnogi roditelji koji svaki dan borave s djecom. Uz to, ima silno povjerenje u mog supruga Marka kojem je zahvalan za svu ljubav i pažnju koju daje Lari Borni. Lara i Marko su pravi tim. Kada ih gledate kako skupa funkcioniraju nikada ne biste primijetili nikakvu razliku u Markovom odnosu s Larom od onog s Iris Lucijom.
Uostalom, da Marko od prvog dana nije prihvatio Laru Bornu kao svoje dijete nikada mi ni ne bi postao suprugom. Znam da ljudima ovakve priče nekada zvuče komplicirano i strano, ali vjerujem kako je naša obitelj pravi primjer kvalitetnih međuljudskih odnosa i onda kada stvari nisu naizgled idealne. Preduvjet za to jest samo jedan - svima uključenima u priču dobrobit djece mora biti na prvom mjestu, a vlastiti ego i frustracije moraju nestati.
