"Želim da moj sin zna da je u redu biti drugačiji. Želim da se osjeća dovoljno samopouzdano da se može pomoću vlastitog radara voditi kroz život. Želim da bude slobodan u pronalasku svoje istine."
Način na koji razgovaramo sa svojom djecom, s godinama postaje dio njih. Želim da moj sin pokaže hrabrost umjesto konformizma, a ne da donosi odluke samo da bi njegovi prijatelji mislili da je cool, napisala je jedna mama i time započela svoje pismo.
"Ivan, možeš li molim te zaspati, prošlo je vrijeme za spavanje. Svi tvoji prijatelji spavaju. Prekasno je da mala djeca ustaju."
"Ivan, možeš li molim te sjesti i pojesti svoju brokulu. Oh, pogledaj Tina. On sjedi na stolcu i jede svoju hranu. Možeš li i ti raditi ono što on radi?"
Ove sam riječi ponavljala uvijek iznova. U tim teškim trenucima kad sam bila iscrpljena, toliko je instinktivno bilo uspoređivati svoje dijete s onim što rade druga djeca i koristiti to kao tehniku odgoja. Možda, razlog zašto to činim je taj što često djeluje u ovom trenutku.
No, tu je caka - ako dublje razmislim o izboru svojih riječi, učim ga donositi odluke na temelju onoga što drugi rade, a ne onoga što mu treba ili onoga što je usklađeno s njegovim vrijednostima, iako mi to nije namjera.
Na primjer, u dobi od 7 godina, ako se njegovi kolege iz razreda rugaju svojem učitelju, ne želim da i on to čini. Želim da u tom trenutku, moj sin, može i želi reći svojim prijateljima da je takvo ponašanje ružno i neljubazno - iako će mu to može biti teško i neugodno. Želim da zna da je u redu što je drugačiji. Želim da se osjeća dovoljno samopouzdano da se može pomoću vlastitog radara voditi kroz život.
Kada bude imao 17 godina, u situaciji kad njegovi prijatelji žele da pije i vozi, nadam se da će reći ne i da će izabrati sigurnost umjesto da se uklopi u društvo i svidi svojim vršnjacima. Znam da će vjerojatno biti maloljetnih osoba koje piju, ali nadam se da će moći razumjeti posljedice nekoliko piva i nekoliko kilometara vožnje u takvom stanju te se žestoko oduprijeti tome.
Kad bude imao 19 godina i bude okružen skupinom mladića koji raspravljaju o svojim iskustvima uznemiravanja i mogućeg iskorištavanja žena u svom životu, apsolutno želim da ustane, prozove ih i poduzme nešto.
Želim da pokaže hrabrost umjesto konformizma, da ne donosi odluke kako bi njegovi prijatelji mislili da je cool.
I, evo najtežeg dijela. Želja da se uklopimo, svidimo i složimo s grupom, duboka je, iskonska želja svakog čovjeka...
Reći ne, podići ruke i suočiti se s prijateljima neugodno je i teško. Ako želimo jasno stati sa svojim vrijednostima, a zatim živjeti prema tim vrijednostima, potrebna je svijest, praksa i svjesni napor. Dakle, ako želim da moje tijekom odrastanja čini upravo to, moram mu jednostavno prestati govoriti da radi stvari jer to tako rade drugi ljudi.
Da, moram ga naučiti stvarima poput činjenice da mora jesti povrće jer je ono dobro za njegovo zdravlje i jer će ga učiniti jakim kako bi mogao ići na duge šetnje s mamom i pokušati surfati i krenuti u druge avanture. Ili da mora ići na spavanje na vrijeme, kako bi se dobro odmorio za školu. Moram s njim voditi više stvarnih, svrhovitih razgovora prilagođenih dobi o tim osjećajima. To znači da moram biti kreativnija, strpljivija i suosjećajnija dok ga discipliniram i stvaram granice za našu obitelj umjesto da ga jednostavno zamolim da ide stopama svojih prijatelja.
Što je još važnije, to također znači da moram biti svjesnija zašto želim svoju sljedeću promociju na poslu i još jedan par najnovijih tajica za jogu. Je li to zato što se svi oko mene žele popeti na korporativnu ljestvicu ili zato što je to u skladu s mojim vrijednostima u životu? Idem li u kupovinu zato što svi ostali u mojoj teretani imaju slatke tajice ili zato što se volim odjenuti za sat vježbanja za sebe? Teško je. Ponekad se osjećam jednako podložnom pritisku vršnjaka kao i ova nevina djeca oko mene.
Moram češće voditi te teške razgovore sa samom sobom, ali i sa svojim četverogodišnjakom. Iako se može činiti da je premlad, istina je da on sve primjećuje! On uvijek uči i gleda, a ja znam da moram stalno modelirati kako donositi dobre odluke i dosljedno objašnjavati zašto donosim odluke koje donosim.
Moram podijeliti vlastite priče o hrabrosti, kao i svoje priče o tome kada nisam imala hrabrosti reći svoju istinu. Moram mu postaviti pitanja i stvoriti prostor za njegove odgovore. I iako trenutno možda ne razumije sve, tu vještinu razvijamo malo po malo i nadam se da ću mu dati poticaj da pronađe svoje istine u životu.
