Svi smo u nekom trenutku svog života pisali dnevnik. I svi smo strepjeli od mogućnosti da nam ga netko drugi pročita. No, nekad to zapravo uopće nije loša ideja… Vidjet ćeš.
Dnevnik. Ne onaj na tv-u, nego onaj pod jastukom, pod ključem, duboko u ormaru, u nekoj kutiji… Onaj koji nitko ne smije pročitati niti u ludilu. Većina nas pisala je takav dnevnik u nekom trenutku života. Najčešće u pubertetu, naravno. I redovito smo ga skrivali na razna mjesta, u strahu da ga se netko ne dočepa ili da ne dođe u pogrešne ruke.
No, ako malo razmislimo, sad kao odrasle osobe, ne bi li se zapravo neki problemi koji su nas mučili mogli daleko lakše riješiti da smo te stvari koje su pisale u dnevniku – ili barem dio njih – podijelili s nekim? Na primjer, s mamom. Na prvu je reakcija „Ajme, ne, nikako!“, ali ako malo razmislimo… Neke stvari je teško izgovoriti, teško reći naglas, ali zapravo želimo da ih netko sazna – na primjer, pročita.
Kristen Hallett, spisateljica i govornica iz Kanade, podijelila je svoju priču o tome kako je ona počela čitati dnevnik svoje kćeri i odlučila potaknuti druge roditelje da učine isto.
Nemoj se odmah pozivati na dječja prava i slično, nema potrebe, jer zapravo je ovo prilično pametna i stvarno odlična taktika!
Kristen se inače često bavi ljudima koji prolaze kroz proces tugovanja nakon nečije smrti, a upravo je tijekom jednog od takvih sastanaka doživjela iskustvo koje je htjela podijeliti sa svima, jer je i ona započela takvu praksu.
Na tom je sastanku bila mama s kćeri, a kći je dovela majku tamo tako da mama nije znala kamo ide i što je čeka. Kći joj je željela odati priznanje za "tugu i težinu" koju je njezina majka nosila za obitelj i željela joj je dati prostora da „izbaci sve iz sebe". Kristen je bila jednostavno oduševljena vezom koju je vidjela i doživjela između te majke i kćeri. I zato je majku pozvala u stranu da joj otkrije koja je tajna.
Ispostavilo se da je tajna bio dnevnik. Točnije, zajednički dnevnik.
„Dala sam dnevnik kćeri“, objasnila je majka. “I rekla sam joj: ‘Ako postoji nešto što mi se bojiš reći, bojiš se pitati, bojiš se upotrijebiti svoj glas i reći naglas, stavi to ovdje, u dnevnik, i stavi ispod mog jastuka. Neću ništa reći. Napisat ću ti i staviti ti to pod jastuk. To je to. Nikad neću to spomenuti. Ostat će ovdje, mi ćemo to dijeliti.'“
I Kristen je započela ovu tradiciju sa svojom djecom, iako su oni mali – 5 i 6 godina.
Nije li ovo jednostavno sjajna ideja? Ne bismo li i mi željeli neke stvari jednostavno napisati i da ih netko pročita i nikad nas o tom ne pita? Zvuči sjajno! Jednako su mislili i komentatori.
„Moja mama je to radila sa mnom i mojom sestrom kad smo bile u predtinejdžerskim godinama“, rekla je jedna. „Preminula je kad sam imala 27 godina i pronašla sam dnevnike u njezinim stvarima i čitanje tih dnevnika bilo je jedno iskustvo koje me oblikovalo i promijenilo.“
„Moja kći sada ima 28 godina i imamo sjajan odnos, ali ovo bi bilo sjajno tijekom tih teških prettinejdžerskih/tinejdžerskih godina“, čeznutljivo je primijetila jedna mama.
„Moja kći je trenutno jako zaljubljena pa sam joj zapravo sinoć pročitala sve 'jezive' stvari iz svog dnevnika u njezinim godinama“, napisala je druga mama. „I to toplo preporučujem. Ne samo da ste ranjivi i izlažete vlastito mlado ja, već podsjećate svoje dijete koliko je ljudsko stanje slično i da vi doista razumijete.“
Djetinjstvo je teško, pubertet posebno, ali teško je i roditeljstvo. Možda ovaj "dnevnik ispod jastuka" svima može barem malo olakšati…
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7Mama dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7Mama te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.