Pokušala sam se staviti u kožu svoga djeteta. Znate što? Nije lako. Nije lako biti potpuno bespomoćan i ovisiti o nekome. Nije lako biti u panici jer nešto nije onako kako treba biti. Zbilja nije lako!
Od kad sam postala majka, jako puno savjeta dobivam o tome kako se nositi s djetetom ako previše doji, traži, ne spava, ne želi se zaigrati sam i slično. Mogla bih nabrajati u nedogled, ali skratit ću.
Svačiji savjeti se svode na to da pustim dijete da se isplače pa će biti dobar. Djeca su mali maniputalori. Direktori zafrkancije. Mislim da ne moram reći kako mi se od toga diže kosa na glavi. Ja shvaćam da je prije 30-40 godina, CIO (Cry It Out) metoda bila strahovito popularna i da se mahom primjenjivala. Nije se znalo kakav utjecaj to može ostaviti na dijete jer se vjerovalo da mala beba ne pamti što se događa. Možda ne pamti, ali pitam se utječe li to nekako na bebu?
Vjerujem da utječe, jer nekako sve u meni vrišti od pomisli da ostavim svoje dijete da se sam smiruje plakanjem. Samo se stavim u njegovu poziciju pa se osjećam najtužnije na svijetu. Nakon odslušanog uvodnog predavanja o ranom razvoju djeteta u Centru Prirodno Roditeljstvo, otišla sam i na uvodnu iskustvenu radionicu. Divna voditeljica koja je bila zaslužna za pomalo 'domaću' atmosferu i, sve redom, roditelji kao ja koji su došli naučiti kako shvatiti svoje dijete i pomoći njoj ili njemu u što sretnijem i ugodnijem odrastanju.
Svi mi vučemo neke kosture iz ormara, neke stvari koje smo potisnuli u sebi. Obično izađu van kad se najmanje nadamo. Osvjestimo ih vjerojatno kad za to dođe vrijeme, kad se mi sami možemo nositi s time. Takav dojam sam stekla nakon jedne radionice. Nakon svake vježbe postala sam svjesn(ij)a nečega. Osvjestila sam jedan dio sebe. Pokušala sam se staviti u kožu svoga djeteta. Znate što? Nije lako. Nije lako biti potpuno bespomoćan i ovisiti o nekome. Nije lako biti u panici jer nešto nije onako kako treba biti. Zbilja nije lako. Na mene je ova radionica ostavila veliki dojam i jedva čekam iduću. Ne znam veselim li joj se ili pomalo bojim onoga što će pokrenuti u meni. Međutim, zanima me kako ću se nositi s tim i kako će utjecati na mene. Hoću li bolje razumjeti što mališa želi. Hoće li mi biti jasnije zašto se ponaša tako i hoću li imati još više strpljenja za njega.
Želim podijeliti nešto što mi se nakon ta dva sata baš jako usjeklo u pamćenje. Nije na djeci da se osjećaju loše zbog našeg lošeg posla, loših odnosa s drugima, loših slika nas samih, našeg nezadovoljstva životom, nezadovoljstva trenutnom situacijom i ulogom u kojoj smo se kao osobe našli. Dijete niti treba niti smije nositi tako veliki teret.
