Danas imamo sve i opet nam nije dobro. Uvijek nam nešto fali. Ne djeci, već roditeljima. Zar je to normalno? Pa što činimo od naše djece? Zašto smo postali takvi? Zar stvarno mislimo da se u školi treba naučiti sve, pa čak i ponašanje, a da mi sa djecom ne moramo raditi ništa?
Petak, kraj radnog tjedna i obično nakon posla malo laganiji tempo. Nema onih briga jesu li djeca napisala zadaću i naučila sve za drugi dan. Ali ovaj petak nije bio takav. Imala sam roditeljski sastanak u školi. Jednostavna stvar, barem bila do sada. Ali moram priznati da su me i ti „obični“ uobičajeni školski sastanci počeli zamarati. Svaki me puta sve više iznenađuju roditelji s njihovim „biserima“ i ludim, da ne kažem glupim idejama i prijedlozima. Od obične stvari naprave problem. Zahtjevi suludi.
Ovdje ne mislim na sve one roditelje koji su „normalni“, koji ne dramatiziraju oko gluposti već prihvaćaju da je škola ustanova u kojoj se uči, u kojoj su učitelji samo naša pomoć u odgoju djece, jer mi roditelji smo njihovi učitelji. Na nama je SVA odgovornost kakvo nam je dijete.
Misle da rade dobro, a ne shvaćaju da od djeteta rade invalida
Ti „biseri“ od roditelja koji misle da rade dobro svom djetetu, a u biti ne vide i ne shvaćaju da od djeteta rade invalida. Ti roditelji doslovce traže svakakve gluposti od škole, od toga da im se na stranicama škole napiše da li djeca prvi dan škole moraju donijeti papuče, školsku torbu (pa naravno da moraju donijeti torbu ako prvi dan dobiju sve knjige) do toga da su oni čuli da su knjige iz određenog predmeta uništene pa su išli kupovati nove bez da su se prije dobro informirali. Bože, ne mogu vjerovati koliko gluposti traže ti roditelji.
Mislim, djeca su maksimalno obaviještena o svemu. Točno znaju datum ispita i što će pisati i ne daj bože da pišu više ispita u danu od dozvoljenog ili da ih se ispituje ukoliko su pisali ispit. Zahvaljujući dobrim učiteljima koji imaju razumijevanje za te teške školske torbe, koje zaista jesu preteške, djeca ne nose knjige koje im ne trebaju svakodnevno, već ostavljaju u školi, pribor iz likovnog ostavljaju u školi. Stvarno, učitelji maksimalno dolaze u susret djeci. A vjerujte, nije im nimalo lako. Ali ne zbog djece, već zbog takvih roditelja koji „kao“ štite svoju djecu, a u biti im samo štete.
Zar su zaboravili kako je bilo kada su oni išli u školu? Prvi dan nije se ništa znalo, ali svi smo uzeli jednu bilježnicu i olovku za svaki slučaj. Svi smo uzeli papuče, ako netko nije, bio bi bos. Nije se znalo kada ćemo završiti prvi dan. Nije bilo tog pravila o pisanju ispita ili ispitivanju. Pitali su nas i svaki sat pa nikome ništa. Nije bilo stranica škole na internetu gdje sve piše, nije bilo e-dnevnika, mobitela. Nije bilo pola toga što imamo danas i ništa nam nije falilo. Svi smo odrasli u dobre, odgovorne osobe.
Danas imamo sve i opet nam nešto fali
A danas? Danas imamo sve i opet nam nije dobro. Uvijek nam nešto fali. Ne djeci, već roditeljima. Zar je to normalno? Pa što činimo od naše djece? Zašto smo postali takvi? Zar stvarno mislimo da se u školi treba naučiti sve, pa čak i ponašanje, a da mi sa djecom ne moramo raditi ništa?
Iskreno, mislim da ima jako puno roditelja koji tako misle. Zašto - ne znam? Možda jer imamo takav tempo života da nemamo vremena za ništa. Ne znam. Ali mene osobno to rastužuje. Već samim tim e- dnevnikom, koji je za nas roditelje super stvar, ali mislim da je djeci time oduzeta ona čar, onaj strah, da nam makar na kratko nešto sakriju. Tim datumima pisanja ispita koji mora biti u dan i svim tim pravilima oduzeli smo im onu čar školovanja.
Svaka čast učiteljima, kojima nimalo nije lako, a koji, barem u našoj školi, daju ono najbolje djeci. A rezultati se itekako vide. Zato nemojmo oduzeti djeci one obične stvari koje čine školu uzbudljivom, jer to razdoblje je najljepše u životu. Nemojmo zaboraviti onu staru izreku: Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba. Pustimo neka to tako i ostane.
