Prva je godina roditeljstva u mnogočemu izazovna, pa pored svega lijepog što dožive, roditelje se moraju "izboriti" s cijelim nizom stvari koje su nepoznate i nove, što posljedično stvara stres.
Mala beba, sasvim nova životna uloga, osnivanje obitelji, ljubav, ljubav, ljubav. Slika je to koju imamo o prvim mjesecima roditeljstva. Kad postanemo roditelji, sve je nekako mekano, pahuljasto, divno, povezujemo se, proživljavamo ono što će postati divne uspomene... I sve je točno tako samo u filmovima koji ne prikazuju stvarnu sliku.
Stvarna slika je puno drukčija od tog. Stres, kaos, neznanje i stotinu upitnika. A tu su i – gotovo bez iznimke čini se – nametljive misli. A da stvar bude još gora, to su najčešće misli o ozljeđivanju ili čak smrti bebe. Pokazala je to studija objavljena u časopisu Community Mental Health Journal, koja je pokazala da 96 % novih roditelja doživi barem jednu nametljivu misao tijekom 12 mjeseci nakon rođenja bebe.
Gotovo 91 % roditelja izjavilo je da su im te misli uzrokovale nelagodu. Najčešća nametljiva misao, kod 93,4 % sudionika, bio je strah da bi njihova beba mogla prestati disati. No, istraživači su također otkrili da je 46% roditelja imalo misli o vikanju na svoju bebu, tresenju ili udaranju, a gotovo 9% imalo je misli o namjernom utapanju svoje bebe.
Ovo su rezultati istraživanja provedenog na 349 roditelja iz Ujedinjenog Kraljevstva koje su proveli istraživači sa Sveučilišta East Anglia i Cambridgeshire te Peterborough NHS Foundation Trust, prenosi Study Finds. Predvodnica istraživanja dr. Jo Hodgekins i njezini kolege željeli su istražiti ne samo koliko su ta iskustva česta, već i koliko uznemiruju roditelje koji ih imaju.
Nametljive misli nisu namjerne
Nametljive misli su neugodne, neželjene mentalne slike ili ideje koje se pojavljuju u glavi osobe bez upozorenja. To nisu želje ili namjere, a pojavljivanje takvih misli ne znači da roditelj predstavlja bilo kakav rizik za svoje dijete. Prethodna istraživanja nisu pronašla vezu između ovakvih misli i povećanog rizika od stvarne štete, kad su roditelji i novorođenčad u pitanju.
Ipak, činjenica je da ovakvo iskustvo može biti istinski uznemirujuće. U spomenutoj studiji čak 94 % roditelja reklo je da im se te misli javljaju svaki dan. Gotovo 63 % smatralo je da te misli ometaju njihovo svakodnevno funkcioniranje, a samo 13,5% smatralo je da imaju potpunu kontrolu nad njima.
Sadržaj tih misli često je bio strah o prestanku disanju bebe i sindroma iznenadne smrti dojenčadi, ali nerijetko su i puno mračnije. Osamdeset i dva roditelja brinulo je da bi mogli ispustiti bebu, 77 % je zamišljalo scenarije slučajne smrti, a 73 % je imalo misli o gušenju. Oko 9 % je priznalo da su imali misli o ubadanju bebe, a oko 10 % je imalo misli o opeklinama djeteta vrućom vodom.
Neki skloniji psihozi
Bilo je tu još cijeli niz pitanja i statistika tijekom istraživanja, ali većinu su stručnjaci koji su predvodili anketu proglasili bezopasnima. Ipak, oko 30% sudionika postiglo je dovoljno visok "rezultat" da bi se smatralo da imaju potencijalni rizik od razvoja psihoze. Roditelji u ovoj skupini imali su više nametljivih misli, više stresa, niže samopouzdanje u svoje roditeljske sposobnosti i veće stope depresije i anksioznosti.
Pored svega, ovo je istraživanje otkrilo i nešto neočekivano: očevi su prijavili više nametljivih misli, više roditeljskog stresa, više rezultate za depresiju i anksioznost te nižu percipiranu roditeljsku kompetenciju od majki. Tate su također su imali veću vjerojatnost da dospiju u potencijalno rizičnu skupinu za psihozu.
