ovo je baš osjetljiva tema ima dana da, kada je naporno, kada sam strgana već u 5 popodne pa i nervozna pa viknem na sina, pa sam za sekundu ljuta na sebe i tužna jer dijete nije krivo kaj ja imam loš dan i odmah pomislim ohh ako ovako nastavim dogodit će mi se depresija, ne smijem se prepustit lošim osjećajima,. Ok povisila sam glas na njega, danas je skroz zvrk (2,5 god) i k tome beba ne prestaje cendrat cijeli dan (2,5 mj) znam da me šoraju još hormoni i da je sve relativno friško poslije poroda pa se smirim nekako udahnem duboko, pomirim se sa djetetom, pomazim sa bebom i krenem dalje, znam da će biti još takvih dana, spremna sam ali ne živim u strahu od depresije pa mislim da se i ne događa.. meni barem, evo najviše od svega sam se bojala kako ću tri dana u bolnici bez svog miša velikog koji je doma bio sa tatom, čim bi pomislila na njega suze su krenule i knedla u grlu, tako da jednostavno nisam ni mislila o tome, čula sam se sa njime svaki dan, pitala za njega jel papa, kako spava i sl ali nisam razmišljala o tome koliko mi fali i tri dana prošla u trenu.. onda sam plakala kao kišna godina kada sam ga vidjela nakon ta tri dana, od sreće, od ponosa kako mi je veliki ( kada ne vidite dijete 3 dana, a u rodilištu ste okruženi bebicama tek rođenim, naraste vam kao da ga 3 god niste vidjeli) ugl mislim da bi se budućim mamama svakako trebalo o tome pričat dok su trudne, jer nikada nezz što može biti okidač i da li je samo loš dan u pitanju ili depresija koja se tek kuha negdje u nama..

Meni se sve više čini da je imam. Mijenjam raspoloženja u minuti doslovno. Većinom sam depresivna i ljuta, dosta zaboravna. Sad ne znam ako je to od hipotireoze jer zna tako biti od nje. Nikada nisam odbacivala svoje dijete(pročitala sam da je to u paketu s postporođajnom) dijete mi je oslonac veliki i obožavam ga, on me još drži da se ne raspuknem skroz. Skužila sam da puno burnije reagiram na neke situaciju i sitnice i jako puno se svađam sa svima oko sebe i svaki put imam osjećaj da tonem sve dublje i dublje i nikako se dignuti na noge opet, Jedan dan ili pola dana bude sve ok, i onda iz čistog mira počne ljutnja, pa nakon ljutnje depresija. I tako stalno. Luda sam već.Bezveze se svađam sa svima oko sebe, a jednostavno to ne mogu kontrolirati. U trenutku mi dođe i kao tempirana bomba, pa mi je poslije žao. Pa budu svi ljuti na mene, pa dođe i omalovažavanje.

Ne bih se upuštala u upute za lječenje, nemam iskustva s depresijom kao dijagnozom. Ali sam se osjećala slično kao i vi što pišete. Malac je rođen početkom 33. tjedna. Bilo smo 20-ak dana u bolnici. Depra žešća. Plakanje svaki dan, užas.... Onda kad smo došli doma, on sav mali, žgoljav, glavica klimava, ne usudim ga se pravo ni primiti, neće dojiti, plače, grčevi...muž je bio doma s nama 3 tjedna, onda je morao na posao. Sama sam s malim dok ne dođe doma, a i onda određene dane u tjednu posvećuje i kćeri iz prvog braka, pa ga nekad nije bilo i cijeli dan.... onda razni pregledi na koje smo morali ići, uzv mozga, kukovi, fizijatri, oftalmolozi,velika fontanela se prebzro zatvara pa briga hoće li mu glavica rasti, hoće li biti normalan... svaki pregled nova trauma (sve je bilo ok, ali briga je prije pregleda bila takva da sam se znala tresti)... Trajalo je to dost dugo... Bila sam tužna, u brigi, neraspoložena, nisam se mogla opustiti s djetetom, dijete se ne smije, mrgudast je... Stalna pitanja hoće li sve biti dobro. 
Pa onda ružno vrijeme uz sve to, čamimo doma jer sam se ja bojala ići s djetetom nekam sama s autom...

I onda jedan dan, kao da je sve nestalo. Bili smo gotovi sa svim pregledima. Sve je bilo dobro. Pogledala sam malog, odjednom mi je bio veliki, jaki, čvrsto držao glavicu...nije više bio onaj mrvasti palčić... teško je objasniti taj moment "prosvjetljenja"...
I od tad uživam s malim. Muž mi gotovo svaki dan ostavlja auto i mi odlazimo u šetnje s psima, u dućan, u šetnje gradom... dijete reagira na sve podražaje, smije se, komuniciramo, igramo se. Kad vidi klokanicu i zna da idemo nekam sav se raspameti. Jedemo kurut hranu, pljuje ciklu po svud, mrzi tikvice i žgance... ma veseli me svaka sekunda.

Evo, nije iskustvo dijagnostocirane depresije samo velike tuge i brige  oko djeteta, ali možda netko nađe svijetlu točku u mom postu.

Nyka, meni je isto prije svakog pregleda takav strah, neopisivno nešto, ali hvala Bogu s njim je do sad sve u redu i neka tako i ostane. Bilo me tako strah uzeti ga u ruke kad se tek rodio, da ga ne bi krivo uzela.Uf, takav strah nikad nisam doživjela do tad.

Jaaako sam se bojala poroda i mislim da mi je to bila dobra podloga za postporođajnu depresiju. Porod mi je bio težak, nakon doslovno 24 sata mučenja prirodno imala sam hitan carski rez. U bolnici mi nije bilo ugodno i jedva sam čekala doći doma. Prvih tjedan dana bilo je super jer mi je mama došla iz Slavonije, pomagala mi, kuhala... Bolovi nakon carskog su bili nepodnošljivi nekoliko tjedana. No, kad je ona otišla nakon nekoliko dana, apsolutno sve je bilo na meni. Suprug je moram nazad na posao, njegovi i kad su bili na godišnjem nisu htjeli niš ni pričuvat dijete ni skuhat, nitko mi nije mogao doći u posjetu i pomoć, i onda cijela ta situacija pogodovala je da sam se počela osjećati kao da nikomu nije stalo ni do mene ni bebača. Nekad bi pojela nešto ujutro i doslovno dok muž nije došao s posla i napravio mi nešto (oko 5, 6 navečer) nisam jela jer se nisam mogla ustajat od bolova, a kamoli kuhati. I tako, malo po malo bivalo je sve gore. Puno je dana i noći koje sam provela uplakana. Patronažna je skužila da neš nije u redu jer bi joj uvijek došla umorna i blijeda, pa mi je predložila stručnu pomoć koju sam odbila. Shvatila sam što je izvor mojih negativnih emocija pa smo sa bebačevih dva-tri tjedna počeli tražiti stan. I našli ga. Pored sve strke koju je uzrokovala selidba, iako nam je to sada u financijskom smislu najgora moguća odluka, ja se osjećam super. Ne spavamo više od par sati - po danu muž radi, ja sam s bebom kojemu idu zubi pa su nam noći malo teže, ali spremna sam na svo žrtvovanje jer u biti sam tek sad pobijedila tu depresiju!