draga LuKi to se desava poslije poroda ti pricas svoj slucaj a ja se prisjecam svog…isto tako je bilo kod mene,,,,to je i mene vuklo ali nemoj da brines poslije sve bude ok……Hvala ti :) Nadam se da će proći jer sad će 4 mjeseca uskoro da mi je tako. Koliko ti je trajalo?pa i meni je to trajalo oko 10 mjeseci ali ja sam morala traziti strucnu pomoc jer sam ja u trudnoci pocela osjecati prve simptome aksioznosti i depresije tako da me je to duze vuklo,,,,ali mila moja nemoj da se plasis sve se zavrsi dobrim ishodom…samo stavi sebi u glavu da je to sve prolazno i da uvijek poslije kise dodje sunce,,,,,i ja sam sad u 5.mjesecu trudnoce i vjeruj da imam opet strah od toga…..ali nadam se da ce biti sve ok….Draga, držim fige da bude sve dobro. I da se što prije oporaviš od poroda. Ja sam tokom trudnoće bila turbo vesela, ništa mi nije smetalo, ali prije trudnoće sam bila slična kao sad poslije poroda ali u puno manjoj mjeri. Nekako sam se više mogla kontrolirati. Znam da dosta i štitnjača ima veze sa tim svim.
ej draga moja eh to je bas to sto nam i daje ovakvu da nekazem muku poslije poroda to i jes sto se javlja prije trudnoca,i onda nam je to okidac poslije poroda,,,ali proci ce vidjet ces uzivat ces poslije sa svojim malim bicem i bit ce sve ok….ja sam svasta prosla i kada bih ti pricala imala bi roman ispisat….kao prvo mlada se udala,nisam imala dugo djece i onda je krenulo,prihvatila prerano odgovornost supruge zatim majke,,,tad je pocelo sve sa anksioznoscu i deprom ali otimam se,,,,,samo se nadam da valda nece sd isto biti,,,jer znam u potpunosti kroz sta prolazis ,,,,ali bude opet sve kao prije sto god dijete vise raste osjecat ces se slobodnijom i stabilnijom,,,,,,samo treba vremena,,,ali doci ce i ono,,,,
Čitam malo, različita iskustva, palčići pa mame same doma, ružno vrijeme… ja rodila u proljeće, u terminu, doma imam mamu u penziji, a opet mi dođe teško, da jednostavno ne mogu više… Sad je napunio 6. mjeseci i napokon osjećam olakšanje, dan po dan. Mislim da je majčinstvo velika stvar i normalno je da smo pod pritiskom. Super je kad znaš da nisi čudna i da nisi jedina :) A hormoni su zaje…. stvar, sjećam se perioda prije jedne operacije na jajniku kada su mi hormoni divljali, htjela sam iz svoje kože izaći. Mislim da sve proživljavamo slične situacije u nama samima :))
Smatram da te u depresiju naprosto odnese strah od nepoznatog, znači porod kakav je nikome nije lagan, pogotovo prvorotkinji koja definitivno ne zna što ju čeka, nadalje nakon prvotnog šoka odnese te u nepoznato briga za nekoga s kime si se prvi put susrela i gleda te lijepim okicama, a ne znaš se brinuti oko njega, je da se u trudnoći pročita sva moguća literatura i smatraš da bar nešto znaš a zapravo se moraš naučiti suočiti sa brigom i neznanjem. Smatram da psiha igra veliku ulogu, ako dopustiš da te izbace iz takta djetetov plač, ako dopustiš da ti ružno vrijeme ili hormoni pokvare dan onda će tako i biti. Ja osobno drage moje nisam stigla biti depresivna! Suočena sa bolničkim liječenjem tokom trudnoće, dovršetka carskim, pa dok sam se tek trgnula nastavila se borba sa dojenjem, nakon dva mjeseca saznajem da mi je dijete bolesno i da ga čeka dugotrajno liječenje, više provodimo po bolnicama nego doma, u tom periodu već mi mama odlazi u bolnicu i nakon par mjeseci umire, sva briga oko bolesno djeteta i kućanstva prelazi na mene, nakon godinu i pol ja i moja kćer i ja padamo niz stepenice i ja završavam u bolnici i u dvije godine išla sam na dvije operacije noge, u te dvije godine hodala sam samo po par mjeseci i ništa i nitko u tom periodu nije bio zanemaren. Uz to sam trenutačno bez posla i borim se sa ovom našom državom…
E, sad moje drage vi meni recite dal sam ja stigla imati porođajnu depresiju? ne znam niti sam stigla razmišljati o tome, suočena sa svime što mi se izdešavalo samo sam mogla živjeti iz dana u dan, nisam stigla razmišljati dal je dan ružan, dal me šoraju hormoni, dali ću znati pomoći svom djetetu koje je ionako non stop plakalo, živjela sam i nosila se s time. Bilo je dana kad je bilo užasno teško i kad se nije vidjelo kraja, ali nisam odustajala i nisam razmišljala o ružnom, samo sam išla dalje, dalje..
Ja osobno drage moje nisam stigla biti depresivna! ……….
E, sad moje drage vi meni recite dal sam ja stigla imati porođajnu depresiju? ne znam niti sam stigla razmišljati o tome, suočena sa svime što mi se izdešavalo samo sam mogla živjeti iz dana u dan, nisam stigla razmišljati dal je dan ružan, dal me šoraju hormoni, dali ću znati pomoći svom djetetu koje je ionako non stop plakalo, živjela sam i nosila se s time. Bilo je dana kad je bilo užasno teško i kad se nije vidjelo kraja, ali nisam odustajala i nisam razmišljala o ružnom, samo sam išla dalje, dalje..
Kao prvo, ne znam jel bi prvo izrazila žaljenje na svemu što ti se događalo ili divljenje zbog načina na koji si se nosila (i dalje se nosiš) sa situacijom.
Ali mislim da ovo što sam izdvojila nije u redu. Ispada da žene koje pate od postp. depr. nemaju pametnijeg posla pa izmišljaju, dok evo ti s druge strane nisi imala vremena na gluposti zbog svega što se događalo. Mislim da nije u redu omalovažavati tuđe osjećaje. Možda nisi tako mislila, ali ispalo je tako.
Ali zadnja tvoja rečenica može curama koje tu pišu dati poticaj da će biti bolje. Važno je ne odustati, naći nešto zbog čega ćete se trgnuti (bebač naravno 
) , ići dalje i s vremenom stvari dođu na svoje mjesto.
Nyka nije mi cilj nekoga omalovažavati niti blatiti tuđe osjećaje, jer svatko ima pravo izraziti ono što ga muči i tišti. Htjela sam navesti primjer gdje uz svu muku koje čovjek prolazi u uvijek se nađe tračak svijetlosti za kako dalje!
Meni je teško za čuti kako depresiju budi ružan dan, plač djeteta, osjećaj da je gladan, oblačno vrijeme, straha od poroda, strah od brige za dijete, nespavanje….To su sve stvari koje se mogu riješiti jednim osmjehom na licu, smatram da ima puno gorih stvari u životu i da sve treba gledati s vedrije strane! Znači ne se dati ružnim mislima, meni je teško, ja to ne mogu, što mi je ovo trebalo, kako dalje, tako sam nesretna…Nego ja to mogu, bit će teško, svaki dan nosi neko drugo veselje, neku novu nadu da će sve biti puno bolje, veselije, naći neki cilj i snagu koja te vodi prema tome.
Ja osobno drage moje nisam stigla biti depresivna! ……….
E, sad moje drage vi meni recite dal sam ja stigla imati porođajnu depresiju? ne znam niti sam stigla razmišljati o tome, suočena sa svime što mi se izdešavalo samo sam mogla živjeti iz dana u dan, nisam stigla razmišljati dal je dan ružan, dal me šoraju hormoni, dali ću znati pomoći svom djetetu koje je ionako non stop plakalo, živjela sam i nosila se s time. Bilo je dana kad je bilo užasno teško i kad se nije vidjelo kraja, ali nisam odustajala i nisam razmišljala o ružnom, samo sam išla dalje, dalje..Kao prvo, ne znam jel bi prvo izrazila žaljenje na svemu što ti se događalo ili divljenje zbog načina na koji si se nosila (i dalje se nosiš) sa situacijom.
Ali mislim da ovo što sam izdvojila nije u redu. Ispada da žene koje pate od postp. depr. nemaju pametnijeg posla pa izmišljaju, dok evo ti s druge strane nisi imala vremena na gluposti zbog svega što se događalo. Mislim da nije u redu omalovažavati tuđe osjećaje. Možda nisi tako mislila, ali ispalo je tako.
Ali zadnja tvoja rečenica može curama koje tu pišu dati poticaj da će biti bolje. Važno je ne odustati, naći nešto zbog čega ćete se trgnuti (bebač naravno
JA BIH SE NADOVEZALA NA OVO,,,,NEDAJ BOZE DA SE IKOM DESI ALI VI RENATA JESTE IMALI TESKU SITUACIJU,ALI NISTE DOZIVJELI POSTPORODJAJNU DEPRESIJU,,VI SE JESTE NOSILI SA VELIKIM POTESKOCAMA ALI PAK SMATRAM DA NISTE NI U JEDNOM TRENUTKU OSJETILI STO JE ZAPRAVO DEPRESIJA,,,,,I OPET KAZEM HVALA BOGU PA TE JOS I TO NIJE STREFILO….JER ONAJ TKO TO NIJE OSJETIO NA SVOJO KOZI NEZZNA NISTA O TOMU….TO JE NESTO NAJTEZE STO COVJEKA MOZE STRESTI,,,JER EMOCIJE SU NESTO STO PREOVLADAVA U NAMA A NE MI SAMI,,,,OPET KAZEM NIKO SE NEMOZE RAZUMJETI TKO TO NIJE DOZIVIO,,,,,ALI NETREBA GUBITI NADU JER IMA ONA IZREKA “ I NAJDUZI PUT POCINJE PRVIM KORAKOM,”“”PA TAKO I MI KOJI PATIMO OD TOGA,,,,,
Eky26, molim te napiši svoje iskustvo, da te probam shvatiti…
draga RENATA to je nesto neobjasnjivo,,,,ja shvatam bilo je kod mene svasta ali tad nisam imala nikakve veze s postorodjajnom depresijom,,,ali jednostavno kad sam rodila sve je bilo ok prva tri dana,,,i onda je poceo preokret,,,pocela se javljati,tuga ,beznadje, osjetljivost prejaka,pokusavala sam sama sebe ohrabriti ali nije se dalo.Jedostavno to je nesto sto nasa podsvijest radi a ne mi,,,,ja sam pokusavala da nemislim na to navirale su neke glupe misli,pocela me hvatati panika zbog koje sam znala zavrsavati na hitnoj,,,jednostavno nestajalo bi mi zraka,srce podje ubrzano lupati,trnci po cijelom tjelu,,,nezz sta sve nije nemogu sad previse da pisem o tome jer sam to davno pocela izbacivati iz glave,,jednostavno voljela bih to zaboraviti jer je jako tesko pisati o tome,,,,moja majka koja je kod mene bila cijelo babinje nije mogla da shvati moju situaciju,,,pa me molila da zaboravim na to ali jednostavno nisam mogla to izbaciti iz glave dok samo nije pocelo polahko da prolazi,,,,Alli ja nekazem da nisi i ti prosla svasta toga ali ovo je neosto nepisivo,,,,hvala tebi opet ja znam da pokusavas da nam objasnis da ima sve gore od goreg i to sto si ti prozivjela je jako tesko,,,i zelim ti sve najbolje u zivotu da dodje i u tvoj zivot zracak svjetlosti i da te nepogadjaju vise ovakve strahote….
Znam koliko je teško nadići samu sebe i zapravo to je najteža stvar! kako se boriti sam protiv sebe i kako se izdići iz te situacije i iz tih misli?
Smatram da je to jako teško stanje i stvarno potrebno je puno truda i rada da se to popravi i ono što je najgore ne prolazi preko noć i uvijek se može vratiti. Svoje iskustvo sam napisala tek toliko da ohrabrim one kojima je teško i koje se trenutačno nose sa takvom situacijom, a ne da me netko žali.
Moj savjet; naoružajte se lijepim trenucima, lijepim mislima, ne dajte tuzi da dopre do vas, iako se ponekad čini teško nađite tren i razmislite da ima i ljepših stvari, odtugovajte ono što imate, izbacite sve to van iz sebe i krenite dalje u nove pobjede!
A tebi Eky želi isto da nikad više ne proživiš isto i da s velikom radošću dočekaš svoju srećicu!
Znam koliko je teško nadići samu sebe i zapravo to je najteža stvar! kako se boriti sam protiv sebe i kako se izdići iz te situacije i iz tih misli?
Smatram da je to jako teško stanje i stvarno potrebno je puno truda i rada da se to popravi i ono što je najgore ne prolazi preko noć i uvijek se može vratiti. Svoje iskustvo sam napisala tek toliko da ohrabrim one kojima je teško i koje se trenutačno nose sa takvom situacijom, a ne da me netko žali.
Moj savjet; naoružajte se lijepim trenucima, lijepim mislima, ne dajte tuzi da dopre do vas, iako se ponekad čini teško nađite tren i razmislite da ima i ljepših stvari, odtugovajte ono što imate, izbacite sve to van iz sebe i krenite dalje u nove pobjede!
A tebi Eky želi isto da nikad više ne proživiš isto i da s velikom radošću dočekaš svoju srećicu!
hvala mila i ja tebi zelim svu srecu svijeta
Sortiraj odgovore
Najstariji