Panika prije poroda

Meni je termin iducu nedjelju…tek sad me hvata strah…kako ce sve krenuti, oce me probuditi bol, puknuti vodenjak…ma tisuce pitanja…jedva cekam trenutak kad budem u sobi sa svojom bebom…a o trudovima da nepricam

mene s vremena na vrijeme takav strah i panika uhvati da bi najrađe pobjegla glavom bez obzira a imam još gotovo 3 puna mj do poroda.. 
vjerujem u ono da kad vidim bebu sve ću zaboravit itd, ali iskreno to mi nije nikakva utjeha kada znam da to tek trebam proći pa me već živcira kad mi to počmu govorit iako šta će mi jadni ljudi reći, a drugo šta me živira i to mi svi oni "pametni" govore i to obično povišenim tonom, pa sve žene u povjesti su to prošle i preživile pa ćeš i ti tako... neee nisu sve, ni približno, niti su sve preživile, a koliko ih ima da se boje poroda u toj mjeri da neće više dijece imat, i još bi toga mogla nabrojit.. samo se nadam da kad dođe baš taj trenutak da ću bit potpuno opuštena..

mene je najviše bilo strah ostanka u bolnici, pošto nikad nisam, hvala bogu, morala ostati zbog nečega u bolnici.. došla sam 25.2. na normalni pregled u bolnicu i na ctgu su vidjeli da imam trudove, koje ja nisam osjećala iako oni tvrde da su bili jaki.. .. primili su me u bolnicu i tako sam ja bila tamo cijeli dan, nisam spavala jer sam imala neki strah od bolnica.. popodne neznam oko koliko sati su me primili neki bolovi, nisam znala zašto jer mi je to prva trudnoća bila.. i tako sve jači i jači, a ja ko muha bez glave, kak se veli, hodam ko luđak po sobi pa u kupaonu, bilo mi žao žene koja je bila samnom u sobi, pa sam izašla van na hodnik, nigdje nikoga kad je bilo u noći.. malo me panika ulovila pa sam čak gledala kako da pobjegnem hahahhahaha... luda zamisao jel da? XD.. oko 2 h ujutro više nisam mogla ni stajat ni hodat ni spavat ni sjedit.. odem do sestara i kažem im to.. pregledaju me i normalno srede za porod.. stave me na ctg u boks i sad ti leži tako, žene koje su rodile mislim da me shvaćaju.. pošto nisam prošli dan i cijelu noć spavala onda sam između trudova..  pred jutro me stave na drip jer nisam bila baš dosta otvorena a imala jake trudove.. i ne baš uz puno muke (jedno 3-4 truda) na svijet u 5 : 47 h došla moja mala princezica.. pokazali mi je, predivna je bila.. odnjeli je na vaganje i mjerenje, zamotali u dekicu i k meni na prsa.. i tako smo se mi družile i drijemale 2 h u boksu.. onda su je odnjeli na kupanje i oblačenje a mene u sobu.. za kojih sat vremena smo opet bile zajedno.. 
oprostite na bibliji.. pusa svim trudnicama i nemojte se ništa bojat.. sve će proći super i čim vidite svoje male bebice zaboravit ćete na sve brige i sve šta se događalo prije toga.. 

sretna mama :D predivno iskustvo,... ja se uvijek naježim na ove dijelove kad bebice donesu mami na maženje...i jedva čekam da se ja i dragi tako mazimo sa svojom malom damom

Znate kako kazu - Slatko na ulazu, gorko na izlazu
Imam jos dva tjedna do termina i sad mi je vec dosta trudnoce, ne osjecam se kao da sam u blazenom stanju; muku mucim sa spavanjem, sjedenjem, stajanjem, lezanjem, hodanjem, odlascima na wc itd da ne nabrajam.
Nestrpljiva sam i jedva cekam da upoznam to malo cudo koje je u meni, malo cudo koje mi trenutno udara glavicom po mjehuru, nogicama po rebrima a guzom prelazi s jedne strane trbuha na drugu.
Ne bojim se poroda i boli, nego se bojim ostanka u bolnici. Od toga me jeza hvata jer ce mi ovo biti prvi puta da moram biti u bolnici par dana i to me ubija u pojam, ali morat cu stisnut zube i pregrmit to. Sve za svoju lupkavu strucu pa ako treba i na kraj svijeta za nju!

Onaj trenutak kad su mi bebaca stavili na prsa nikada ne cu zaboraviti. Svaki put se nanovo vratim na to I produ mi kroz tijelo trnci. Prekrasan osjecaj. Iskreno poroda se nisam plasila niti malo. Jedva sam ga cekala. Sam cin poroda mi je bio uzasno tezak I bolan ali sam cijelo vrijeme u glavi imala sliku sebe I mog sina. To mi je nekako olaksavalo bol. Vodila sam se mislju I ponavljala si kako je ta bol koju osjecam prolazna I kako cu uskoro viditi svoju dugoocekivanu bebu I moci ga poljubiti I reci mu kako ga volim. Mene je kroz trudnocu jedino bilo strah hoce li s bebom biti sve u redu tako da od tog straha nisam niti razmisljala kakav ce mi biti porod vec samo da sve bude u redu s mojom bebom. Sad mi je I drago da mi epiduralna nije djelovala I da sam osjetila svu tu bol koja mi je donjela toliko radosti u zivot.

i meni je taj ostanak u bolnici nekako veća fobija od samog poroda... nekak bi volila rodit u bolnici i već za par sati doma ak je ok... eventualno jedan dan ostati... u engleskoj kad rodiš, ak je sve ok ideš za par sati iz bolnice.. tipa, ak rodiš ujutro/po noći popodne si već doma ... ja bi da je tak i kod nas