Nista još nisam dobila, na pregled idem tek nakon sto ponovo dobijem. Ja nisam ni imala kiretažu. Jer dok sam dočekala red sve je samo izašlo bez čišćenja...tak da je moja kiretaža trajala svega možda tri minute sa pripremama jer nije bilo ništa u meni. Jer sam počela krvariti  oko pola 5 ujutro i sve je već tada izašlo još doma a na red sam došla prije 2 popodne. A nwgdje do 11-12 sam jos krvarila i kasnije ništa..nešt malo popodne i to je to.

ja sam jučer pokiretirana  ... psihički mi je par dana prije bilo koma, bojala sam se te kiretaže ko vraga, ali zaista nije bilo ništa strašno, fizički samo mrvu nelagodno, evo dan nakon bez nekih preteranih bolova i čisto laaagano krvarenje... psihički me danas opet stislo jer su ljekovi koje sam jučer dobila očito popustili... meni je rekao da mengu očekujem za mj. dana i otprilike za mj.dana dođem na kontrolu pa ćemo napraviti sve potrebne pretrage... mene isto zanima kada početi s odnosima... da se razumijemo, trenutno mislim da nikad više neću imati odnos nit me muž na bilo što sili, razumije me, ništa me ne boli, ali eto čisto da vidim nekakva vaša iskustva

Ja sam imala odnos nakon 10 i naravno sa zastitom radi infekcija...

Ja sam nakon tjedan dana, normalno za zaštitom (iako nisam navikla na zaštitu) i bilo mi je ok...da nije bilo zaštite bilo bi bolje ali kad se mora....
Ja sam sama odlučila da sam spremna na odnos i bila sam, fizički mi je bilo potrebno. Nisam neka ovisna o tome ali u tim danima nakon spontanog mi je trebalo nježnosti pa i na taj način malo!

koliko ste dugo krvarile nakon kiretaže...?? meni su rekli da krvarenje ne bi trebalo trajati duže od 10 dana, i da krvarenje i bolovi ne bi trebali biti jači od menstrualnih...  e sad krvarenje je zaista slabašno od početka i ne mogu reći da uopće sliči na mengu..bolova nema.... jedno što sam kiretirana 26.1. i to bi sutra trebao biti 10-ti dan a ja još uvijek imam dnevni uložak i to je tek malo malo rozikasto krvarenje manje nego prvih dana, ali imam osiječaj ko da to neće stati... valda bude sve ok !!

Ja sam imala kiretazu 2011 god. u 17+4tt..bilo je uzasno,bez ikakve anastezije.Doktor odvratan,izbuljivo se na mene, a ja umirala od bolova.. Zato sam ono malo snage sto mi je ostalo iskoristila da ga posaljem u rodni kraj... Kad sam dosla u Zg na Rebro i ispricala doktoru kako sam prosla u bolnici u Osijeku samo me pogledo i reko svaka ti cast,tako sta se ni prema zivotinji ne postupa. Poslije svega toga sam bila toliko jadna,mislila sam da mi se svijet rusi.I sto je najgore mj i pol dana,svaki tj na kontrolu u bolnicu jer nije bilo ocisceno kako treba i moguca kir.ponovo...e kad sam to cula samo sam im rekla, samo mrtva idem u tu salu i na taj stol jer to sto vi radite je klaonica od bolnice...
Prosle god sam morala opet uci u tu bolnicu,u istu sobu i nije mi bilo svejedno.Ali ovaj put sam znala kako se postavit,bar sam tako mislila dok me nisu bubnili u rađaonu bez ijednog truda.Drip i trudovi odma na dvije min,ludnica..kad su skuzili da od toga nista i da je beba ipak veca ajmo ns carski,bodu me u kicmu ali bez uspjeha,a ja umirem od bolova opet i njima je to sve smjesno...napokon nakon dosta vremena me uspavase i moj malisan dosao na svijet sa posjekotinom na glavici jer se neko moro ucit na meni...i kako onda imat dobro misljene o doktorima koji su gori od mesara,cast pojedincima...

Nova sam na forumu, ali su mi uvijek pomagala iskustva drugih žena, pa da i ja podijelim svoje.
Bila sam na kiretaži u studenom 2014. u Vinogradskoj. To je bila prva trudnoća, na redovnoj kontroli u 10. tjednu doktor je skužio da je srce prestalo kucati i to još u 8. tjednu. Ja nisam krvarila, tako da nisam ništa skužila iako sam zadnjih tjedan dana prije kontrole imala stalno neki loš predosjećaj. Nažalost, bila sam u pravu.
Uglavnom, moj ginekolog mi je preporučio nekog liječnika na Merkuru, ali sam se još samoinicijativno raspitala i doznala recimo da u Petrovoj ženama ne daju opću anesteziju, već neku lokalnu (o tim lokalnim anestezijama sam se svakakvih užasa načitala na forumu, da je mahom riječ o tome da žene nakljukaju Apaurinima samo da ih ošamute - dakle, ni a od anestezije) - ako griješim, ispravite me, nadam se da je dezinformacija. Na kraju sam se odlučila za Vinogradsku zbog nekih poznanstava sa ljudima koji tamo rade.
Uglavnom, morate biti posve natašte bar 8 sati. Došli smo tamo u pola 8 i onda smo čekali dok anesteziolozi nisu bili slobodni. U mom slučaju to je bilo negdje oko podneva. Kiretažu je obavila dr. Gall i srećom, sve je prošlo ok, očišćeno je sve i nisam morala ponavljati tu muku.
Teško je opisati svu tjeskobu koju sam osjećala. S jedne strane postoji očaj što sam se uopće našla u toj situaciji, s druge strane samo želite da to prođe pa da nastavite dalje sa životom. Dr. Gall uopće nije komunicirala ni sa kim od nas koje smo čekale kiretažu; osobno, ne sviđa mi se taj pristup. Ja znam da su oni prezaposleni, ali oni su tamo zbog nas, pacijentica. Nitko vam ne priđe i ne objasni što je to što vas očekuje. Neka mlada poluzainteresirana sestra nas je uvela u sobu gdje smo čekale svoj red i to je bilo to (prije toga, još u čekaonici, vam podijele formulare za anesteziologa, te formulare kojima dajete pristanak na zahvat).
Moram priznati da su meni anesteziolozi bili spas. Bili su vrlo ljubazni, starija anesteziologica i neki mlađi tip, valjda specijalizant. Ja sam legla na taj stol i samo rekla: "Užasno me strah", na što je anesteziologica vrlo umirujućim glasom rekla: "Budite bez brige, nećemo ništa raditi dok ne zaspite". I meni je nakon te tri sekunde ljudskosti i pažnje bilo lakše.
Uglavnom, zbilja ništa ne osjetite, probudite se u krevetu i onak ste pošteno grogi 20-tak minuta, nakon toga sam se razbistrila i dva sata kasnije sam išla doma. Sestra mi je donijela otpusne papire na kojima je pisalo da moram piti antibiotik (7 dana) i tablete za stezanje maternice (3 dana), uz uputu da za 10 dana moram doći na UZV kontrolu kod njih; naravno, ne otpusti vas liječnik, opet vam nitko ništa ne objasni. Kad sam došla doma, skužila sam na uputi na lijekovima da se ne smiju piti u isto vrijeme jer poništavaju jedan drugoga (!). S obzirom da je bio petak i nisam više mogla nazvati svog ginića, pila sam ovo za maternicu prva 3 dana, a nakon toga antibiotik.
Krvarenje je prvi dan bilo jače, onako je to više svježa krv, a ne menstrualna, a bolovi meni nisu bili strašni, taj prvi dan sam popila jedan Neofen forte i to je bilo to. Lijekovi koje sam dobila mogu biti dosta teški za želudac, pa sam pazila da pojedem (doslovce) par zalogaja bilo čega (npr. komadić kruha i 2 gutljaja jogurta) prije no što bih ih popila (imala sam već od ranije iskustvo s tim antibiotikom nakon kojeg bih povraćala ako bih ga popila na prazan želudac). Krvarila sam nekih tjedan dana, ništa strašno, iz dana u dan sve manje. Bila sam doma tjedan dana. Načelno sam se osjećala dobro, pa sam onda odlučila neke stvari preslagivati po stanu i nakon sto sam se nekih 10 puta sagnula i ustala, uhvatila me totalna bol u donjem dijelu trbuha. Dakle, očito to ipak nisam trebala raditi.
Neka tri tjedna nismo imali spolne odnose. Ja nisam htjela toliko čekati, ali se muž bojao pipnuti me. Koristili smo kondome.
Moj ginekolog je nama rekao da ne moramo ništa odgađati novu trudnoću, da nakon prvog urednog ciklusa (a to je bilo negdje mjesec dana nakon kiretaže) možemo nastaviti i tako smo i napravili i odmah sam ostala trudna (a nismo neka mlađarija, ja imam 32, a muž 33). Sad sam 12+2 i sve je ok i nadam se da će tako i ostati. Jedini problem je što nas je još uvijek strah veseliti se, stalno strahujemo. Nakon spontanog smo odlučili da nećemo plakati, nego da ćemo ići dalje i dosta smo si dobro to posložili u glavi, ali svejedno, ostane ta neka zabrinutost i bojazan.
Nadam se da će ovo iskustvo nekome pomoći.

Nažalost evo i mene na ovoj temi , nažalost u ponedjeljak ujutro sam izgubila svog malog anđela u 18tt.  U velikim bolovima došla sam kod ginekologa koji mi je bez imalo suosjećanja rekao da plod nema srčane akcije te da već duže nosim mrtav plod pregled je trajo punih 8 minuta od ulaska u ordinaciju do izlaska bescutno i rutinski mi je priopćio da je moje djete mrtvo te da će to sve prirodnim putem izaći iz mene te me poslao kuci bez ikakvih uputa. Ja od soka nisam ni pomislila da tako velik plod neće sam izaći na svu sreću kuma je bila ta koja je bila zgrožena te se informirala kod svog privatnog ginekologa koji mi je rekao da hitno moram na kiretazu. U utorak sam kiretirana na sreću u općoj anesteziji te kroz par sati poslana kuci uz hiramicin  i bromergon.  Najgore od svega bilo je to sto su se svi ponašali kao da je to sve normalno . Znam da je njima sve to postala rutina ali da nitko nije imao rječ utjehe i suosjećanja to ne mogu vjerovati. Početni sok i tuga polako nestaju lakše mi je kada sam u društvu no kad ostanem sama ne mogu sprjeciti suze ..jako smo željeli bebu i bio je to veliki gubitak za nas ne znam kako se s tim nositi molim vas za savjet kako ste preboljele gubitak svojih anđela :(

Draga Agnes33, iz svog iskustva mogu ti reći da mi je dosta dugo trebalo da prebolim bebicu koju sam izgubila u 8 tjednu trudnoće 2012. godine. Dugo nam je trebalo da taj put ostanem trudna i od samog početka imala sam neki loš osjećaj i bilo me strah da nešto nije u redu. I doktor je od samog početka bio sumnjičav i rekao je da se beba dobro ne razvija pa sam ja otišla kod druge doktorice koja je rekla da je sve u redu. Međutim za 10 dana srce više nije kucalo i nije više bilo ni ploda pa sam morala na kiretažu. I dosta teško sam to podnijela iako je bila mala trudnoća. I nije mi prva jer već imam dvije kćeri. Ali toliko sam jako željela još jednu bebu. Nije mi se s nikim ni pričalo o tome. A kako su dani prolazili bol se smanjivala. Jedino što sam onda postala pomalo opsjednuta sa trudnoćom i željom da što prije ponovo zatrudnim a nikako nam nije uspjevalo. Na kraju sam zatrudnila prošlo ljeto, znači 2 godine poslije i to tek kad sam se opustila i prestala grčevito razmišljati o novoj trudnoći. Moje iskustvo nije slično tvome, ali kao što su i meni svi govorili- vrijeme liječi sve rane, tako i ove naše zacijele brzo i idemo dalje. Jer ima puno gorih stvari pa ako mi je bilo suđeno proći gubitak bebe onda je bolje da se to ovako dogodilo. Žao mi je što si to morala proći i mislim da jedino ti sama sebi možeš pomoći da ti bude lakše. Bar je tako bilo sa mnom. Jer svi su me savjeti živcirali i bolilo me to kad su mi znali reći da bolje da je bilo tako nego da se nešto zakompliciralo kasnije. I onda sam prihvatila da je tako moralo biti i da se sve dogodi sa razlogom i krenula dalje. Želim ti samo da i ti nađeš utjehu i nemoj odustati zbog straha od nove trudnoće. Evo ja sam sad 31 tjedan trudna i još malo pa ću imati svoju treću bebicu.