Od trenutka kad sam te prvi put primila u ruke, ti si odlučila da je to mjesto na kojem želiš biti. Kad god si bila ovdje, priljubljena uz mene - mamu - bila si zadovoljna i mirna. Ako bih te spustila na minutu ili dvije, plakala si kao da si napuštena i nitko to ne bi mogao ignorirati
Neke bebe jednostavno moraju biti na rukama. Jednostavno je tako, iako uopće nije jednostavno! S bebom cijeli dan na rukama ne možete baš puno toga napraviti. A to su i dobronamjerni savjeti da spustite bebu, kao da to već niste pokušali.
Prenosimo vam pismo jedne mame upućeno njezinoj "bebi priljepku", objavljeno na portalu Netmums. Iako je bilo teško, ona je zahvalna što je bilo baš tako.
Mojoj dragoj maloj bebi priljepku...
Od trenutka kad sam te prvi put primila u ruke, ti si odlučila da je to mjesto na kojem želiš biti.
Kad god si bila ovdje, priljubljena uz mene - mamu - bila si zadovoljna i mirna.
Ako bih te spustila na minutu ili dvije, plakala si kao da si napuštena i nitko to ne bi mogao ignorirati.
Tvoja muka je bila tolika, da nisam imala izbora nego da te opet podignem i stavim tamo gdje si trebala biti: uz mene.
Puno dobronamjernih ljudi reklo mi je da će mi zbog stalnog nošenja patiti leđa; a da ću tebe razmaziti.
Ali kako možeš razmaziti bebu?
Tek sam se navikla na ono što ti želiš i trebaš. Trebaš biti priljepljena za mene poput priljepka.
Budući da si mi ti drugo dijete, stigla si u užurbanu dnevnu obiteljsku rutinu, punu igranja, ljuljački i hranjenja patki. Jednostavno si se morala uklopiti i ići s tokom.
I bila si prilično sretna - dok god si bila u mom naručju. Cijelo vrijeme. Poput majmunčića, s malim ljepljivim rukama, koje uvijek traže mamu.
Vjeruj mi, bilo je divno imati te tako, trajno povezanu. Ali nije uvijek bilo lako.
Žao mi je što sam nekad bila frustrirana ili iscrpljena i ljuta. Ali stvarno je teško napuniti perilicu posuđa, ili ispeći riblje štapiće, ili staviti sušiti rublje, s bebom na sebi cijelo vrijeme. Gotovo je nemoguće namazati maslac na tost.
Žao mi je zbog svih trenutaka kada si plakala jer sam te jednostavno morala spustiti. Trenutaka dok sam se ja tuširala, a ti si jecala u svojoj ležaljci. Trenutaka kad sam te morala spustiti na dekicu za igranje kako bih se počešljala.
Žao mi je zbog svakog puta kad sam osjetila zavist (s tragovima neuspjeha) kad smo sreli mame čije su bebe zadovoljno ležale u svojim kolicima i gugutale.
Pa ipak...
Sad si već velika i velikim koracima ideš prema svijetu, a meni nedostaju oni dani kad si bila poput priljepka.
Sad stojiš na svojim nogama i, iako su moje ruke slobodne, ponekad mi se čine praznima.
Još uvijek ima čarobnih trenutaka kada dođeš k meni i čvrsto me držiš; kada znam da se veza koju smo stvorile nikad ne može prekinuti; da su nas oni dani priljepka zauvijek povezali.
Molim te, znaj, čak i kad budeš velika i neovisna, moje ruke su uvijek tu za tebe.
Hvala ti što si me toliko trebala. Žao mi je što nisam to uvijek znala cijeniti, ali mi je drago što smo se uvijek držale zajedno. Ti si bila vrijedna toga. Uvijek ćeš biti vrijedna toga.
Volim te.
Mama
