Ljubavno pismo bebi koja jednostavno neće spavati

Sve se bebe u početku bude nekoliko puta tijekom noći, no s nekima to razdoblje potraje jako dugo. S portala Netmums prenosimo vam pismo koje je jedna mama napisala svojoj voljenoj bebi koja ju je noćima držala budnom:

Mojoj najdražoj, uvijek budnoj bebi,

Znala sam da ću biti umorna kad se rodiš. Svi su me upozoravali da ne znaš pravo značenje umora dok ne iskusiš život s novorođenčetom. Tako sam u početku bila spremna na besane noći i prihvatila ih.

Nije me previše smetalo to što te nisam mogla spustiti na večer, ili što sam te hranila svakih dva sata tijekom noći. Da, bila sam umorna, ali znala sam da se to i očekuje.

U toj fazi, još sam mogla vidjeti svjetlo na kraju tunela.

No kako su tjedni prolazili, shvatila sam da ti nećeš biti jedna od onih beba koje prespavaju noć s 12 tjedana. Pa ni sa šest mjeseci.

Jedna po jedna, bebe mojih prijatelja počele su spavati cijelu noć. Ali ti nisi.

Kad bi me pitali uspijem li se naspavati, nasmijala bih se. Ali svaka nova noć bez sna kao da bi me vodila korak bliže ludilu.

Isprobala sam sve što sam mogla kako bih te uspavala. Dojila sam te - konstantno, ili se barem tako činilo. Ljuljala sam te, svake minute strahujući da ću si oštetiti leđa. Pokušala sam te staviti u vreću za spavanje, i pokriti te plahtama i dekicama. Dala sam ti lutku. Ohrabrivala sam te (u redu, tjerala) da sišeš svoj palac. Puštala sam bijeli šum. Dojila sam te u snu. Stavila sam svoju pidžamu u tvoj krevet, da možeš osjetiti moj miris.

Ništa nije djelovalo. 

Bilo je dana koji se nisu činili tako strašni i oduševljavala sam samu sebe svojom sposobnošću da funkcioniram sa samo četiri sata isprekidanog sna.

No inače je bilo užasno. Ti si bila nervozna i plačljiva; ja sam bila nervozna i plačljiva. Kad bi samo shvatila koliko bismo sretnije bile kad bi ti spavala!

Bilo je noći kad bih te samo stavila natrag u tvoj krevetić u dva ujutro širom otvorenih očiju, to mi je bilo previše i morala sam otići od tebe prije nego što se sasvim izgubim.

Sramim se priznati, moja prekrasna, voljena bebice, ali u tim trenucima sam mogla razumjeti što roditelje tjera da tresu svoje dijete.

Nisam to napravila, naravno, ali sam napravila puno drugih stvari kojima se ne ponosim.

Žao mi je što si me nekad čula kako jecam. Žao mi je zbog svakog puta kada sam te u očaju gurnula tati u ruke. Žao mi je što sam psovala govoreći ti da moraš zaspati. Žao mi je što sam jedne noći udarila šakom u zid tvoje sobe u krajnjoj, očajničkoj frustraciji. 

Da si mi barem mogla reći što nije bilo u redu. Je li ti bilo prevruće? Prehladno? Jesi li se samo osjećala usamljeno, iako sam ja bila u krevetu odmah do tebe? Jesi li mrzila svoj krevetić? Spremno bih ti kupila novi. Ma, kupila bih ih 10! Učinila bih sve što je u mojoj moći da riješim to.

Tražila sam savjet od patronažne sestre i od liječnika, uvjerena da nešto stvarno nije u redu s tobom. Oni su mi samo rekli da isprobam metodu kontroliranog plakanja. I jesam, ali mi je tvoj prestrašeni, usamljeni plač slomio srce.

Zbog činjenice da te nisam mogla uspavati osjećala sam se kao loša majka. Sve tuđe bebe su spavale; što sam ja radila krivo? Počela sam izbjegavati druženja s roditeljima jer sam osjećala da me svi osuđuju zbog toga što ti ne spavaš. Zavidjela sam im na njihovim bebama koje su spavale 12 sati u komadu, a onda sam se osjećala krivo što se uspoređujem.

Bilo je noći kad sam bila toliko iscrpljena da sam te donijela u svoj krevet, iako sam se zaklela da nikad nećemo zajedno spavati. Te noći su bile divne. Smjestila si se u mom naručju bolje nego ikad u krevetiću. Kad si htjela jesti, ja bih se samo okrenula i stavila te na dojku, bez da sam otvorila oči. 

Ali onda bih se probudila u panici da sam te zdrobila u snu, i znala sam da ovo nije dugoročno rješenje. 

Svako malo, ti bi me iznenadila dobrom noći - u kojoj bi se probudila samo jednom ili dvaput, umjesto pet puta. Sljedeći dan bih imala lagan korak i usudila bih se ponadati da napredujemo. Ali to bi uvijek bila samo jedna noć.

Zbog nedostatka sna činilo mi se kao da gubim razum. Briznula sam u plač u trgovini. Izgubila sam ključeve od auta na nekoliko sati, i kasnije ih našla u hladnjaku. Odvela sam te kod doktora na cijepljenje krivi dan.

Ljudi su me pitali mislim li da imam postporođajnu depresiju, ali znala sam da nemam. Znala sam da bi sve bilo u redu kad bih se samo mogla naspavati. 

Polako, polako, stvari su se počele popravljati. Još uvijek ne znam što se promijenilo, ali ta noćna buđenja su postajala sve rjeđa. Pravila sam se da ne primjećujem, ne želeći izazivati sudbinu. Onda si jednom prespavala cijelu noć. I sljedeću. I sljedeću.

Trebalo ti je 18 mjeseci, ali si konačno, konačno, počela.

Sada samostalno spavaš i ja te ponekad gledam, sklupčanu u krevetiću, s palcem u ustima i zekom pritisnutim uz obraz, i mogu se s nježnošću sjećati onih trenutaka u tri ujutro. 

Žao mi je što nisam cijenila te trenutke u kojima smo bile samo nas dvije, same u mraku, ti si drijemala na mojim prsima, a ja sam držala tvoju opuštenu glavu i udisala tvoj slatki, mliječni, noćni miris.

Žao mi je zbog svih trenutaka kada zbog nedostatka sna nisam bila dobra mama.

Nadam se da znaš da ću, kad god me trebaš, biti tu za tebe - danju ili noću.

Volim te.

Mama