Razgovarali smo s edukatoricom Ivom Brčić o uspavljivanju djeteta i do koje dobi djeca vole da ih roditelji uspavljuju te kada roditelj može osjetiti da se dijete osjeća nesigurno u tom odnosu
Kvalitetan san je izuzetno važan za dječji razvoj, a svaki roditelj ima svoj način na koji uspavljuje dijete što često ovisi o njegovim potrebama. Iako neka djeca već vrlo rano počinju spavati sama i lako zaspu, druga imaju potrebu da su roditelji stalno uz njih kada trebaju spavati. Važno je naglasiti da ritual uspavljivanja i potreba da dijete zaspi uz mamu ili tatu ovisi o djetetu.
"To ovisi od djeteta do djeteta. Neka to nadiđu s dvije godine, a neka imaju potrebu za uspavljivanjem uz roditelje i nakon što krenu u školu. Neka djeca jednostavno žele više kontakta s roditeljima. Uspavljivanje je zapravo zajedničko vrijeme u kojem roditelji i djeca nesmetano uživaju i međusobno se dodatno emotivno povezuju. Uspavljivanje uz roditelje ne treba prekidati samo zato jer se smatra da je dijete preveliko za takvo nešto, već u tome uživati jer će prebrzo proći. Na taj način se kod djeteta dodatno jača osjećaj sigurnosti i poboljšava njegovo samopouzdanje jer zna da ima nekoga tko je uvijek uz njega", objasnila je certificirana edukatorica Iva Brčić, voditeljica programa Najsretnija beba.
U nekim slučajevima ako dijete ima veliku potrebu za uspavljivanjem s roditeljem to može pokazivati da se dijete osjeća nesigurno u odnosu s roditeljima. Dijete možda želi imati kontrolu nad roditeljem ili se osjeća nesigurno odnosno da može biti napušteno. Takav odnos može se dogoditi ako od rane dječje dobi nije postavljena dobra komunikacija između djeteta i roditelja.
"Ako od početka nije bila dobra komunikacija između bebe i roditelja. Recimo, roditelji su zanemarivali plač bebe jer su dobili savjet da se mora sama naučiti smiriti. Beba smatra da je nitko ne voli ili ne mari za nju. Kasnije djetetu nedostaje emotivna veza koju pokušava na bilo koji način ostvariti. Naime, dijete shvati da može uz zahtijevanje da spava uz roditelja prisiliti roditelja da bude u njegovoj blizini", dalje objašnjava edukatorica.
Promjene mogu izazvati nesigurnost
Često se događa da različite promjene u dječjem životu utječu na rutinu u uspavljivanju. "U vrijeme polaska u vrtić ili ako netko drugi čuva dijete, a roditelj se zna iskrasti kako ga dijete ne bi vidjelo i počelo plakati. To kod djece izaziva nesigurnost i strah jer nikada ne znaju kada će biti ostavljena. Kada je vrijeme spavanja, kod te djece se opet javlja strah da će biti ostavljena, pa inzistiraju da roditelji budu uz njih", objašnjava dalje te dodaje.
"Ako roditelj nije postavio jasne granice u odgoju. Dijete se osjeća nesigurno i ne zna što se od njega očekuje, ali i što može očekivati od roditelja. Ako roditelj učestalo viče na dijete ili ga na bilo koji način kažnjava ili ako mu se prijeti da će ga se ostaviti. (Sjećam se slučaja kada je mama bila toliko ljuta na dijete da ga je istjerala van iz stana i zaključala vrata. Dijete je bilo prestravljeno i iznimno poslušno nakon toga. Bojalo se da će opet biti izbačeno i ostavljeno). Tada dijete u vrijeme uspavljivanja nastoji pridobiti roditelje i emotivno ih angažirati kako bi ih odobrovoljilo i pokušalo poboljšati odnos".
Edukatorica na kraju objašnjava da nema neke prosječne dobi u kojoj se djeca prestanu uspavljivati s roditeljima. "Neka djeca se već s godinu dana mogu sama uspavati dok se neka vole i s deset godina sklupčati uz roditelja i slušati priču prije spavanja", kaže Brčić.
