Kako naučiti bebu da sama zaspi?

Neispavanost je česta pojava kod mladih roditelja pa su česte i rasprave o tome kako uspavati bebu i postići da se noću što rjeđe budi. I mame na forumu Klokanice opisuju svoja iskustva s uspavljivanjem bebe u temi koju je pokrenula čitateljica korisničkog imena barabica.

"Imam bebu od 7,5 mjeseci i muku mučimo s uspavljivanjem. Dok je imao grčeve uspavljivali smo ga na pilates lopti i na rukama. To mu se jako svidjelo pa sve druge opcije ne dolaze u obzir. Po noći se često budi, naviknuo se na cicanje i to više zbog uspavljivanja, nego gladi", napisala je barabica te druge roditelje pitala kako oni uspavljuju svoju bebu te imaju li iskustva s tehnikom puštanja bebe da plače uz povremeno vraćanje u sobu, opisanom u knjizi 'Svako dijete može naučiti spavati'.

Koliko plača možete podnijeti?

Neke mame koje su joj odgovorile pišu kako im je slušanje bebinog plača bilo previše bolno da bi ustrajale s ovom tehnikom, ili ju čak i iskušale, i prihvatile su da je normalno da se beba uspavljuje na dojci, čak i ako se budi svakih dva sata tijekom noći.

Da ipak treba biti odlučan, smatra mama korisničkog imena lucky79, koja piše da njezin trogodišnjak spava cijelu noć, od 20 do 7 sati, od 10. mjeseca života: "Ne uspavljujemo ga, nego mu nakon pričice odlučno kažemo da se sad ide spavati i jednostavno on je to za nekoliko dana prihvatio. Zimi čak ide i ranije spavati, oko pola osam, jednostavno ne može više izdržati i kada vidimo da je postao hiperaktivan, vrijeme je za kratku bajku/slikovnicu i krevet". 

Rutina za uspavljivanje

Mama lucky79 opisala je i rutinu za uspavljivanje svog mlađeg, sedmomjesečnog sina:

"Od četvrtog mjeseca sam ide navečer spavati. Okupam ga oko pola sedam, nahranim oko sedam, malo se poigramo da se podrigne ako treba, u pola osam kad već postane jako nemiran odnesem ga u zamračenu sobu, malo podragam i poljubim, spustim u krevetić, dam mu dudu i pokrijem ga, a on se odmah okrene na trbuh i krene spavati.

Primijetila sam da su mi oba sina počela bolje spavati, otkad su se mogli sami okretati na trbuh i natrag, dakle negdje oko šestog mjeseca. Prvi put se budi za cicanje oko 23 sata, taman prije nego ja legnem, cica 5 minuta, vratim ga u krevetić i onda je miran do cca 4 sata kada se budi za jedino noćno cicanje. Kolikogod bila umorna, trudim se i to sisanje obaviti sjedeći na rubu kreveta, jer traje kratko, a onda svi lijepo spavamo u svom krevetu do pola sedam ili sedam. Meni je to sasvim ok i ne očekujem da već sad spava cijelu noć.

Stariji je to, kako sam rekla, počeo s deset mjeseci, dakle kada je već fino papao krutu hranu i puno je manje sisao. U svakom slučaju, nikad nismo po noći djeci davali bilo što za jelo i piće, osim vodu kada su imali temperaturu, suho grlo i sl. Ako se probude, a ocijenim da nije vrijeme za jelo, malo ih dragam ili kratko nosim dok ne zaspu i ponovno vraćam u krevetić. Tako se stječe navika spavanja u vlastitom krevetu, što je definitivno bolje za sve, jer se svi naspavamo i po danju bolje funkcioniramo."

Potaknuti ovom raspravom na forumu, savjet smo zatražili i od Melite Guzsvany, voditeljice programa SretanSan, koji se sastoji od predavanja i personaliziranog savjetovanja kojem je cilj, preko roditelja, naučiti dijete vještini samostalnog spavanja, a obitelj pravilima koja će djetetu osigurati dovoljno neprekinutog i okrepljujućeg dnevnog i noćnog sna. Prvo sljedeće predavanje održat će ove nedjelje, 17. studenog.

'Nemojte uspavljivati bebu!'

Melita, koja i sama ima dva sina, i nekad se budila desetak puta po noći i satima ih uspavljivala, kaže da njezina djeca danas dobro spavaju, a ona je odmorna i već nekoliko godina svojim znanjem i savjetima pomaže i drugim roditeljima s izazovima spavanja. 

Na pitanje kako uspavljivati bebu, odgovara: "Nemojte je uopće uspavljivati! Znam, i ja sam bila užasnuta tom idejom, dok nisam naučila da je važno omogućiti bebi da sama zna usnuti. Dakle, i dalje se možemo maziti s našom bebom i smirivati je, nunati je, pjevati joj, dojiti je, voditi u šetnju i slično, ali važno je da, kao zadnji korak, zaspi sama, na mjestu gdje očekujemo da će spavati i ostatak noći ili dnevnog spavanja. Samostalno uspavljivanje i mjesto gdje beba zaspi ključni su preduvjeti da kad beba dođe u fazu lakog sna po noći, odnosno kada je beba 'polubudna' ili čak skroz budna, ali joj treba još sna, ne taži ponovo našu pomoć kako bi ponovo zaspala. Vjerujem da je to jedna od prvih prilika kada roditelj treba pronaći pravu mjeru pomaganja djetetu, kako ga ne bi onemogućio da samo razvije određenu vještinu."

Melita smatra da je poticanje samostalnog uspavljivanja dobro za djecu svih uzrasta te ističe važnost rutine, odnosno zadnjih nekoliko koraka prije spavanja. "Ponavljanjem postupaka govorimo bebi što može očekivati. Dakle, uvijek isto i u isto vrijeme. Možda 'dosadno velikima', ali djetetu daje osjećaj uređenosti, sigurnosti i opuštenosti. Važno je da zadnji korak rutine omogućuje djetetu da samo zaspi. Dakle, potrebna je neka aktivnost između dojenja, ili bočice i stavljanja u krevetić, poput spuštanja roleta, kako bismo malčice razbudili bebu i stavili je budnu u krevetić." 

Veza između dojenja i čestih noćnih buđenja

Budući da mnoge mame smatraju da se bebe često noću bude zbog dojenja, Melita se i na to osvrnula: "Dojenje beba po noći nije samo po sebi uzrok čestog buđenja. Pravi uzrok je onemogućavanje bebi da sama nađe načina da zaspi kad se jednom probudila. Kada dojimo, često na prvi mig djeteta reagiramo tako da mu dajemo dojku. Time ne ostavljamo prostora mogućnosti da se dijete nije probudilo zato što je gladno ili da će samo naći načina kako usnuti. Priprema bočice traje neko vrijeme, što će kod nekih beba rezultirati da ranije počnu spavati bez buđenja. Važno je naglasiti i da prestanak dojenja po noći neće nužno osigurati da se dijete prestane buditi. Treba napomenuti i da učenje spavanju neće smanjiti niti ugroziti dojenje. Štoviše, spriječit će moguću odluku majke da prestane dojiti jer više ne može podnijeti česta buđenja."

Druga velika tema usko povezana s pričom o učenju djeteta da samo zaspi je plač, odnosno odluka da se na njega ne reagira. Melita ističe da se plač djeteta može promatrati kroz sve aspekte djetetovog rasta, razvoja i učenja životnih vještina, te daje nekoliko primjera: "Uzmemo opasan predmet djetetu iz ruke, na najljepši mogući način, uz objašnjena, zamjensku igračku i slično, ali dijete svejedno zaplače ili vikne, barem malo. Znači li to da djetetu treba ostaviti opasan predmet u ruci? Kažemo djetetu da opere zube, a ono ponavlja da neće, mi ponavljamo da je važno, ono ponavlja, sad već kroz plač, da ne želi. Da li smo 'loši' roditelji ako smo uporni u pranju zubi? Stotine je takvih primjera kroz koje prolazimo svakodnevno na način svojstven našem i djetetovom temperamentu s više, manje ili bez plača."

Promjena navika može izazvati negodovanje

Ipak kaže kako plač nije sastojak recepta za uspješne promjene navika spavanja. Dodaje da vrlo često čuje od roditelja da su pokušali sve, čak i pustiti dijete da pola sata plače, ali ga nisu uspjeli naučiti da samo navečer zaspi. 

"Upornost i konzistentnost je ključan sastojak recepta za promjene u spavanju djeteta, a ne plač. Poboljšanje djetetovog spavanja gotovo uvijek uključuje promjenu djetetovih navika. Djeca će obično reagirati na promjenu navika – često mrgođenjem ili, pogotovo mala djeca, plačem, često s puno manje plača nego pretpostavljamo i uvijek s puno manje plača nego zbog umora od nedovoljnog sna. Plač je način komuniciranja djeteta nama i prekrasno je koliko vrsta i jačina plača tek rođena djeca znaju kako bi s nama mogla razgovarati", kaže Melita te naglašava kako njezin program SretanSan nije takozvana "cry-it-out" metoda, niti bilo koja druga metoda, već program prilagođen temperamentu djeteta i roditelja.

Kako vi uspavljujete svoju bebu? Napišite nam na forumu!

Pročitajte i druge članke u specijalu "Vodič za neispavane roditelje"!