Kad se odrasli suočavaju s problemom, o njemu razmišljaju i razgovaraju. Djeca su za to nezrela. Igra je prirodan način dječjeg izražavanja i omogućuje zacjeljivanje trauma
Terapija igrom je oblik terapije tijekom koje se djetetu i obitelji pruža podrška u prevladavanju ili sprečavanju emocionalnih, ponašajnih ili razvojnih problema. Promjena i sazrijevanje se događaju korištenjem igre na terapijski način i građenjem odnosa. Dakle, terapija igrom nije obična igra, već koristi igru kao prirodan način dječje komunikacije i zacjeljivanja na terapeutski način.
Terapija igrom vuče svoje korijene od početka 20. stoljeća, kao i ostali psihoterapijski pravci. Iako se u Hrvatskoj više o njoj govori unazad nekoliko godina, u svijetu se osobito razvija od polovice prošlog stoljeća. Radi o znanstveno utemeljenom pristupu sa dugom tradicijom primjene i provođenim istraživanjima efikasnosti.
Zar i djeca trebaju terapiju?
Nažalost, da. Iako bismo voljeli da je djetinjstvo razdoblje radosti, ugodnih osjećaja i bezbrižnosti, kada pogledamo u svijet neke djece, susrećemo bolne osjećaje strahova, tuge, ljutnje, neshvaćenosti. Neka djeca, kao i njihove obitelji, mogu trebati dodatnu podršku:
- nakon stresnih ili traumatičnih životnih događaja ili promjena, rastave roditelja, odlaska ili smrti člana obitelji ili ljubimca, dolaska prinove u obitelji, preseljenja, hospitalizacije, zlostavljanja, zanemarivanja...
- neka djeca nisu doživjela stresan događaj, no pokazuju emocionalne ili ponašajne probleme, poput: strahova i fobija, tjeskobe, teškoća u odvajanju od roditelja, velike povučenosti i nemogućnosti druženja s vršnjacima
- kod neke djece česte su promjene raspoloženja ili vrlo intenzivnih osjećaja koji ih preplavljuju i doprinose teškoćama u odnosima ili funkcioniranju te često ulaze u sukobe, bilo s odraslima, bilo s vršnjacima, vrlo su nemirna, ljutita ili agresivna
- problemi s mokrenjem i regulacijom stolice (enureza, enkompreza, zadržavanje), problemi s prehranom ili spavanjem ili drugi zdravstveni problemi kojima nije pronađen fizički uzrok
- zbog bioloških načina na koji igra vodi sazrijevanju, terapija igrom pokazala se efikasnom i kod razvojnih problema (zaostajanja u razvoju, teškoće sa autističnog spektra, ADHD)
- osnaživanje i prevencija. Naime, u terapiju igrom uključuju se i obitelji čija djeca ne pokazuju veće probleme, no roditelji žele znati više kako na adekvatan način pružiti emocionalnu podršku svojoj djeci. Taj oblik terapije igrom za roditelje se naziva filijalna terapija igrom. U tom pristupu roditelji usvajaju i primjenjuju principe terapije igrom kako bi se bolje povezali i razumjeli s vlastitom djecom. Radi se o vrlo efikasnom obliku, ne samo za smanjivanje teškoća, već i za osnaživanje obitelji i preveniranje teškoća
Kako igra pomaže?
U želji da djeci pomognemo, krenemo ih ispitivati što se dogodilo, kako se osjećaju i zbog čega te im nastojimo racionalno objasniti da zapravo nema razloga za strah, ljutnju ili tugu. Iako to radimo iz najbolje namjere da im pomognemo, da ih utješimo i pokažemo kako se nositi u teškim trenucima, u pravilu takav pristup zapravo za djecu ne funkcionira. Kad se mi odrasli suočavamo s nekim problemom i želimo ga riješiti, mi o njemu puno razmišljamo, razgovaramo i analiziramo. No djeca to još ne mogu jer su za te funkcije nezrela - njihova sposobnost logičnog razmišljanja, verbalnog izražavanja i samoregulacije emocija tek je u začetku.
Terapija igrom temelji se na činjenici da je igra prirodan način dječjeg izražavanja i omogućuje zacjeljivanje. U potpunosti je prilagođena dječjem razvoju i načinu funkcioniranja. U terapiji igrom djetetu se pruža mogućnost da kroz igru na terapijski način izrazi nakupljene osjećaje napetosti, frustracije, nesigurnosti, agresije, straha... Proigravanjem tih osjećaja, dijete ih izražava, suočava se, uči kako ih regulirati ili ih napušta. Pritom djeca otkrivaju i svoje snage, samopouzdanje, bolje se suočavaju sa problemima, teškim situacijama i uče regulirati vlastite emocije. Zbog obilježja dječjeg razvoja, terapija igrom prikladna je za djecu od 3-12 godine, no principi terapije igrom uspješno se prilagođavaju mlađoj djeci, kao i starijoj. Kao što većina odraslih svoje probleme izražava riječima, djeca će ih izraziti putem igre.
Koliko terapija traje i kako izgleda?
Trajanje terapije ovisi o vrsti teškoća i njihovom trajanju, kao i o podršci roditelja i temperamentu djeteta. Neka djeca trebaju svega nekoliko seansi, no većini je ipak potreban dulji period, u trajanju od nekoliko mjeseci do godinu dana. Svakako treba imati na umu da dijete u tom procesu ne možemo požuriti jer se radi o procesu zacjeljivanja i sazrijevanja tijekom kojeg djeca uče nove vještine. Rast i razvoj temelji se na odnosu, a ne na tehnikama i trikovima koji jamče brze i svemoguće rezultate i koje su primjenjive apsolutno za svakog. I najsavršenija tehnika, bez uspostavljenog odnosa i prilagodbe potrebama pojedinca je dresura ili manipulacija.
Terapijski proces se odvija u nekoliko faza:
- razgovor s roditeljima, bez djeteta, tijekom kojeg se terapeut upoznaje s roditeljima i djetetovim problemom
- u uvodnom dijelu terapije dijete, roditelji i terapeut se upoznaju, razvijaju odnos koji je ključan za postizanje promjene, gradi se osjećaja povjerenja, no i iskušavaju se granice.
- u fazi rješavanja problema, dijete kreće u izražavanje svojih osjećaja i terapijski rad. U početnom periodu ove faze privremeno može doći do regresije, odnosno do slabijeg funkcioniranja u određenom području, što je uobičajena reakcija, koja se savlada osjećajima samopouzdanja nakon rješavanja problema.
- u završnom periodu terapije čini se osvrt na proces i postignuto i dijete priprema za završetak.
S obzirom da je dijete dio obitelji, roditelji su uključeni u savjetovanje ili druge oblike rada, primjerice zajedničke susrete sa djetetom ili se pak uključuju u filijalna terapiju igrom.
Koji su rezultati terapije igrom?
Tijekom terapijskog procesa, događaju se promjene koje su značaje za dijete, roditelje i obitelj kao cjelinu. Smanjuju se simptomi zbog kojih je dijete došlo, bilo da se radi o strahu, ljutnji, nesigurnosti, konfliktima…. Dijete otkriva i gradi unutarnje snage, postaje sigurnije, mirnije, samostalnije u rješavanju problema. Roditelji imaju osjećaj podrške, smanjenja stresa i nezadovoljstva, bolje razumiju dječje i vlastite reakcije i adekvatnije komuniciraju i reagiraju prema djeci. Na obiteljskoj razini uočava se bolje međusobno razumijevanje i bliskiji odnosi, kao i veća međusobna podrška i povezanost.
Ako potražim terapiju, znači li to da sam loš roditelj?
Potražiti pomoć stručnjaka stoga često nije lako. Kada dijete ima problem ili se s njime ne razumijemo, možemo se osjećati krivima ili nedovoljno dobrima. Uz to, brz tempo života, osobni i profesionalni zahtjevi, očekivanja roditelja od samih sebe ili pritisci od strane društva, stresni su i nije neobično da zapnemo. Jedno od dobrih rješenja u takvoj situaciji je i podrška stručnjaka i takva odluka je tada odraz osobne snage, zrelosti i traženje najboljeg rješenja za vlastito dijete. Što ranije reagiramo na problem i omogućimo djeci olakšavanje emocionalnih, ponašajnih, razvojnih i obiteljskih problema, terapija kraće traje, koristi za dijete i obitelj su dugoročne, a terapija je oblik ulaganja u zdravlje i životne vještine djeteta i obitelji.
