Već smo dosad shvatili da djeci danas nije lako. Ne treba nas čuditi činjenica da je sve više djece koja trebaju psihološku pomoć stručnjaka. Radionice poput onih koje drži psihologinja Iva Pjaca kroz zabavu rade na prevenciji stanja koja često prekasno uočavamo kod djece.
Nije rijetkost čuti od odraslih osoba da im je drago što su bili djeca u neko sasvim drugo vrijeme. A opet, roditelji će često reći kako je danas tako teško biti roditelj. I obje su tvrdnje istinite – nije je lako danas biti dijete, niti je lako biti roditelj. Brojni su razlozi zašto je tome tako, ali je činjenica da ne možemo samo sjediti i žaliti se na to da nam je teško, nego moramo dati sve od sebe da i sebi i djeci olakšamo svakodnevicu.
Ono o čemu se danas, srećom, sve češće govori jest važnost normaliziranja emocija kod djece, ali i osvještavanje postojanja tih nekih osjećaja kod djece, o kojima se sve donedavno nije govorilo. Anksioznost je, na primjer, jedan osjećaj koji do prije par desetljeća nismo ni približno često kao danas spominjali, a danas – moramo, i to vrlo rano u djetinjstvu. A kako to drukčije predstaviti djeci, nego kroz – igru. Tako se to radi u Ivinoj maštaonici.
Majčinstvo je bilo ključno
Kad je psihologinja Iva Pjaca postala mama, shvatila je da je roditeljstvo nešto što zahtijeva puno podrške sa svih strana, jer su roditeljske dileme stvarne i svakodnevne. Tako se rodila ideja za Ivinu maštaonicu, sigurno mjesto gdje djeca mogu učiti o sebi i svijetu kroz igru, mjesto gdje se djeca zabavljajum, ali i razvijaju životne vještine - kako razumjeti i izraziti svoje osjećaje, kako se nositi s izazovima, kako izgraditi samopoštovanje i razvijati empatiju.
Iako je prvotno imala ideju educirati roditelje i kroz njih djeci pružiti sve što im treba za razvoj, pa tek onda raditi s djecom, ova je psihologinja shvatila da je ono što je potrebno prostor između igre i terapije - preventiva koja je prijeko potrebna u današnjem društvu.
„Liste čekanja kod psihoterapeuta za djecu u današnje vrijeme su jako duge, puno mojih kolega ne može primiti dijete u tretman i po 6 mjeseci, što je stvarno zabrinjavajuća brojka, a djeci i roditeljima sve češće nažalost treba intervencija psihoterapeuta“, govori Iva Pjaca, psihologinja i pokretačica radionica Ivina maštaonica. „Anksioznost, fobije, depresija, sve su to teme koje su nažalost česte kod djece u sve ranijoj dobi i sve to me potaknulo da probam napraviti nešto što će biti preventiva koju možemo poduzeti da unaprijed djeci i roditeljima damo alate koje će im pomoći da se nose s izazovima današnjice.“
Sudjeluju i djeca i roditelji
Upravo je s tom idejom nastao program, odnosno ciklus radionica „Kako odgojiti zdravo, sretno i samostalno dijete“, gdje svaka aktivnost ima svoju svrhu i gdje se posebna pažnja poklanja socio-emocionalnoj pismenosti djece kroz igre, kreativne aktivnosti, theraplay i rad s roditeljima. Ovi su ciklusi radionica specifični jer u njima većinom sudjeluju djeca, ali u određenom postotku i roditelji. Održavaju se u istom prostoru i jednokratne radionice s određenom temom (strah, anksioznost, ljutnja, empatija, ruganje i odbacivanje…), ali ciklus radionica je kod roditelja i djece najpopularniji.
Ivina je profesija bila odigrala glavnu ulogu u stvaranju ovih programa Maštaonice. Tu djeca uče o nekim danas vrlo važnim stvarima, ali na njima primjeren način. Sve se temelji na suvremenim znanjima iz razvojne psihologije i terapijskih pravaca poput Integrativne tjelesne psihoterapije i Terapije igrom.
„Moja profesija je u potpunosti oblikovala Maštaonicu. Djeca ne dolaze samo da bi se zabavila, nego da kroz igru nauče prepoznati emocije, postaviti granice, izraziti ono što osjećaju i razviti osjećaj osobne vrijednosti. Drugim riječima, dok djeca misle da samo pričaju, glume, plešu, dijele svoja iskustva i igraju se, zapravo gradimo temelje za njihovu emocionalnu otpornost“, ističe Iva.
Sve više anksiozne djece
Upravo takve radionice djeci danas trebaju, jer se kod djece sve češće pojavljuju, ističe Iva, znakovi stresa i anksioznosti, a pritom ni roditelji ni djeca nemaju alate kako se nositi s time.
„Sve češće se susrećemo s niskim samopoštovanjem, iskrivljenom slikom o sebi i problemima u regulaciji emocija“, govori Iva, te pojašnjava kako se na radionicama na tom radi: „U Maštaonici učimo da su emocije kao oblaci – dolaze i odlaze, učimo kako ih možemo prepoznati i nositi se s njima na zdrav način. Djeca su nevjerojatno intuitivna, ali ih često učimo da potiskuju svoje emocije – govorimo im 'nemoj plakati', 'nemaš razloga biti ljut'“, naglašava Iva, te dodaje da upravo taj pristup žele promijeniti radionicama - naučiti djecu da je u redu osjećati, ali i pokazati im kako na prihvatljiv način pokazati određenu emociju te u konačnici s vremenom lakše pronaći unutarnji balans.
„To je proces koji se ne događa preko noći, za koji je potreban trud, rad i vježba, kako djece, tako i njihovih roditelja koji ih u tome trebaju podržati na odgovarajući način.“
Sve se događa kroz igru
Kad kažemo na odgovarajući način, moramo imati na umu da je važno da baš sve bude blisko djeci. Osim što se radionice održavaju u prostoru dječjeg vrtića, gdje je okolina bliska djeci, za rad se koristi jezik na način koji je djeci blizak - priče, igre i metafore. U tu se svrhu koriste razne metode i razni rekviziti. Anksioznost i strahovi lakše se shvaćaju kroz igru mjehurića ili oblake – jer te senzacije baš kao i mjehurići ili oblaci kako dolaze, tako i prolaze. Uznemirenost i smirivanje se djeci lakše približi kroz senzorne teglice koje djeca sama izrađuju. Tu su i bubnjevi za mindfulness, kartice emocija, plastelin, bojice, afirmativne kartice…
„Djeca ne trebaju razumjeti stručne termine, nego kroz igru doživjeti da imaju moć smiriti svoje tijelo i um. Da oni imaju tu kontrolu. Ali i normalizirati te osjećaje jer ih u konačnici svi imamo, nisu opasni i ne znači da zbog toga s nama nešto nije u redu“, pojašnjava Iva, a mi se pitamo zašto i mi sami češće ne mislimo na taj način. No, to je vještina koju treba usvojiti.
„Ovo je vještina kao i svaka druga, i za nju je potrebna vježba, baš kao što je to i za hodanje, vožnju bicikla, ili bilo koju drugu vještinu koju učimo, ništa ne dolazi preko noći i treba imati dosljednost i strpljenje u procesu, za što je ključna podrška roditelja.“
Za uspješnost ovih radionica ključno je da ih pohađaju djeca i roditelji, jer roditelji su, ističe Iva, ključni dio djetetova emocionalnog razvoja.
„Djeca mogu naučiti prepoznati emocije, ali ako kod kuće nemaju podršku da ih izraze, to im neće pomoći i sve pada u vodu. Malo sam se pribojavala reakcija roditelja na savjete i 'domaće zadaće', jer i sami znamo da ne volimo kad nam se govori kako da nešto radimo, ali sam ugodno iznenađena kako zasad to izgleda i kako roditelji pozitivno reagiraju“, oduševljeno govori Iva, koju posebno veseli taj pozitivni feedback, kad joj roditelji znaju reći rečenice poput: „Žao mi je što nisam ovo prije znala“ ili „Sad mi je jasno zašto se moje dijete tako ponaša“.
„Djeca nakon radionica postaju sigurnija u sebe, manje reaktivna i lakše izražavaju svoje osjećaje na prihvatljiv način, što prvo primjete roditelji. A najljepši trenutak je kad roditelj javi da je dijete primijenilo neku tehniku – poput ideja kako izraziti ljutnju, kako se boriti i pobijediti neki strah koji duže vrijeme imaju i slično.“
Ključna je u ovom – igra. Svako dijete, bez obzira na krakter, otvorenost, sramežljivost i slično, lakše se otvori kad shvati da ga nitko neće osuđivati. „Tada postanu pravi mali mudraci. Često kažu stvari koje nas odrasle ostave bez teksta. Više puta sam razmišljala o tome da ih na neki način intervjuiram i onda pustim nama odraslima da i mi naučimo nešto iz njihovih mudrosti! Možda jednog dana napišem knjigu njihovih mudrih izjava“, kroz šalu, ali sasvim ozbiljno govori Iva.
Mi bismo tu knjigu rado pročitali, ali i recenzirali, pa ju sad i očekujemo. Jer znamo da – mašta može svašta, a uz vodstvo ove psihologinje…
„Mašta je za djecu alat za rješavanje problema. Kroz nju oni procesuiraju emocije i izražavaju se, za djecu je ona stvarno neopisivo važna.“
