Svaki roditelj je zadovoljan kad dijete zadovoljno jede i ima apetit. No, djeca često ne žele jesti što im ponudimo i čini nam se da nemaju dobar apetit.
Koliko samo frustrirajuće može biti vrijeme obroka kad proba nešto novo ili još gore, kada poslužiš djeci nešto što su prije jeli, a zatim odbiju to jesti. Većina djece to će raditi povremeno, ali nekima je to dio svakodnevice. No, što je uzrok tome?
Otkrivanje razloga odbijanje hrane ponekad je kao detektivski posao, no otkrivanje korijena problema je nužno kako bi se pomoglo.
Nutricionistica i majka Alisha Grogan navodi pet glavnih razloga zbog kojih djeca odbijaju jesti, iako tome mogu pridonijeti razni faktori i razlozi se mogu mijenjati s vremenom. Otkrij o čemu je riječ kako bi mogla dalje istražiti načine za pomoć prihvaćanju više hrane kroz vrijeme.
1. Medicinski
Iako je ovo najočitiji razlog za odbijanje hrane, često se najviše previđa. Kad djeca imaju dobro dokumentirano zdravstveno stanje ili su vidljivo bolesna, očito je da to može utjecati na njihovu prehranu, ali ponekad postoje suptilnija stanja.
Iako je želučani refluks čest problem kod beba, on može imati velik utjecaj i kod starije djece, premda im nije dijagnosticiran u dojenačkoj dobi. Dijete se ne žali da ga boli trbuh, mnogi ni ne shvaćaju da im nešto je jer se tako dugo osjećaju ili su premladi da bi riječima objasnili što im je.
Primjerice, jedan se pacijent borio sa zatvorom od svoje prve godine života te su roditelji morali voditi brigu o dovoljnom unosu vlakana. Svaki put kad je loše jeo, pitali bi ga 'treba li ići na wc?', a odgovor je obično bio 'da'. Vođenje brige o probavi djeteta i njeno olakšavanje može biti velika promjena u pomaganju da jede novu hranu.
Ako je odbijanje hrane više faza, tada u obzir uvijek treba uzeti izbijanje zubi, početak bolesti, ili pak anemiju te nedostatak određenih nutrijenata. Kad ovo sve pročitaš i osjetiš da se ni jedna od ostalih kategorija ne uklapa u to zašto tvoje dijete ne jede, ponovno razmisli o želučanim problemima, savjetuje Grogan.
2. Senzorni
Za mnoge 'izbirljivce' senzorni razvoj igra veliku ulogu u njihovom odbijanju hrane. Jednostavno rečeno, ako im nešto djeluje gadljivo u rukama ili ustima, neće to pojesti. To je terapijski izraz koji dajemo kada dijete ne želi dodirivati različite teksture, ističe nutricionistica.
Nagovještaji da dijete možda odbija hranu zbog senzornog unosa su dizanje želuca, podrigivanje, vrpoljenje, uplašeni pogled i odbijanje dodirivanja hrane. Oralna averzija također se uklapa u ovu kategoriju. Ako je dijete imalo medicinske preglede, sonde za hranjenje, jako povraćanje ili fizički incident u ustima / grlu ili oko njih (čak i od djetinjstva), moglo bi se bojati da im nešto priđe tom području.
S druge strane senzornog spektra, dijete možda neće moći dobro razlikovati hranu u ustima i nesigurno će nabiti veliku količinu hrane u obraze poput vjeverice. To može rezultirati odbijanjem žvakanja i zaboravljanjem kako da jedu. Meka hrana koja se ne može lako detektirati (primjerice pire krumpir) obično se odbija jer s njom ne može dobro manipulirati u ustima.
3. Motoričko/oralne vještine
Ovo bi roditeljima moglo biti malo nezgodno shvatiti jer morate razmotriti koliko dobro dijete žvače i guta hranu. Terapeuti to nazivaju oralno-motoričkim vještinama. To vjerojatno možeš isključiti ako imaš dijete starije od 2,5 godine koje se sigurno i jednostavno prebacilo na krutu hranu.
Znakovi da dijete možda ne žvače dobro su gušenje/pljuvanje nakon što je hrana već neko vrijeme u ustima, a koja izgleda kao da nije dobro sažvakana. Takva su djeca najčešće imala problema i s dojenjem. Djeca će početi odbijati jesti hranu jer je ne znaju žvakati ili se boje davljenja i povraćanja. Često će se pridržavati ograničene prehrane jer znaju da tu hranu mogu sigurno jesti. Kreni na vježbe usmene motorike kako bi saznala više o tome kako pomoći djetetu da poboljša svoje oralne motoričke vještine.
Ponekad ovaj problem prerasta i u senzorni, jer kad dijete stvarno nije jelo bilo koju drugu teksturu dugo ili nikada, postaje vrlo osjetljivo na nju. Ove druge teksture mogu se činiti čudnima, pa čak i neugodnima kad ih dodirnu ili opipaju.
4. Rutina hranjenja
Struktura i rutina oko hrane i vremena obroka presudna je za djecu koja se dobro hrane, u pravilu će kod većine djece prehrambene navike patiti ako u njima nema reda. Ovo može biti osjetljiva tema za roditelje, svi imamo svoje ugodne prehrambene navike i rutine koje smo već odrasli utvrdili za sebe. Često s djecom nastavljamo raditi ono što nam je ugodno, ali nije uvijek ono što nas navodi na to da ih naučimo navikama kakve zapravo želimo. Ako nemaš redovito vrijeme obroka, obrati pažnju na to koliko često jedu.
Jedu li često pred TV-om, dok se igraju ili im uglavnom date da biraju što žele jesti? Ako ne jedu dobro ili nisu voljni probati hranu, nedostatak rutine može biti razlog tome ili barem dio problema.
Kada postoji problem s prehranom, roditelji se hvataju za slamke i učinit će sve kako bi dijete barem malo pojelo, što je jedan od najčešćih početaka stvaranja loših navika. Još jedan uobičajeni čimbenik je da neka djeca počinju dobro jesti, a onda između prve i druge godine dolazi do problema. To je česta prolazna faza dok njihovi pupoljci sazrijevaju i počnu željeti vršiti određenu kontrolu u svom životu. Roditelji se ponekad uplaše kad njihov nekada 'dobar' izjelica sada ne jede dobro, pa će početi mijenjati rutinu, što zapravo ne bi trebali.
5. Bihevioralni
Ovo bi trebala biti posljednja stvar koja se uzima u obzir. Iako ponašanje igra ulogu, zapravo je mali postotak djece koji zapravo odbijaju jesti samo na temelju ponašanja.
Sva djeca prolaze kroz različite faze razvoja kada testiraju granice, a možete se kladiti da će ih testirati i tijekom obroka. Napokon, ovo je jedno od rijetkih područja u kojem oni zapravo imaju određenu kontrolu. Ali, ove su male faze kratkotrajne i nisu ozbiljne. Za djecu koja su u prošlosti bila izbirljiva ili malo jela, ovo ponašanje je dio slagalice, ali obično je evoluiralo iz jednog od gore navedenih legitimnih razloga, prenosi Your kid's Table.
