Ovo predbožićno vrijeme uvijek nas podsjeti na važnost vjere, odnosno vjerovanja u nešto. I podsjeti nas na to da djeca vjeruju jer im mi tu čaroliju održavamo stvarnom i zbog toga što nam vjeruju. Ipak, često to zaboravimo…
Kako i zašto djeca vjeruju u Djeda Mraza ili Djeda Božićnjaka? Vjeruju zato što im mi, roditelji, održavamo tu čaroliju stvarnom. Vjeruju zato što im mi kažemo da Djed Božićnjak postoji i da donosi poklone i ostavlja ih pod borom. Isto tako, vjeruju da kad ostave zubić pod jastukom, dođe Zubić vila i ostavi im novčić ili nešto što vole.
Da, ta naša djeca su najbolji ljudi na svijetu, pogotovo kad su baš naša, i volimo održavati tu čaroliju dokle god ide. Volimo vidjeti sjaj u njihovim očima i veselje zbog činjenice da su dobili dokaz da Djed Božićnjak stvarno postoji. Jer mi smo ti kojima vjeruju. Mi im kažemo što jest i oni vjeruju.
No, što je s drugim stvarima? Nekad zaboravljamo ili ignoriramo činjenicu da nam jednako kao što nam vjeruju da postoji Djed Božićnjak, vjeruju i sve drugo što im kažemo. A pazimo li na to što im govorimo?
Jedan je tata na svom TikTok profilu poslao važnu poruku upravo na ovu temu. Ty Allan Jackson autor je dječjih slikovnica i motivacijski govornik, a na svom je profilu ovih dana objavio video u kojem je vrlo jasno i slikovito dočarao zašto bismo trebali paziti što govorimo. Ovako plastično kako je on to dočarao, svi bismo trebali shvatiti snagu i moć svojih riječi.
„Kažete li svom djetetu da mu Djed Božićnjak dolazi donijeti darove, vjerovat će vam. Kažete li djetetu da ostavi zub ispod jastuka i da će mu vila čarolijom ostaviti novac, vjerovat će vam. Ako svom djetetu kažete da postoje jednorozi, zmajevi, sirene i duhovi, vjerovat će vam. Dakle, ako im kažete da su spori ili nespretni ili zli ili glupi, vjerovat će vam. Zato im svakako recite da su briljantni, hrabri, sposobni i ljubazni, jer će oni u to povjerovati.”
Wow! Kako je ovo jednostavna i moćna poruka, toliko logična da pomisliš da sigurno to već znaš… I znaš, ali nije ovo nešto što nam je neprestano na umu i čega smo neprestano svjesni. A trebali bismo biti. Djeca su predodređena za to da nas slušaju (ne, to nije isto što i poslušnost), mi smo njihov uzor i ono što mi kažemo – to je tako.
Ne zaboravi ovo nikad. Jer, kako kaže jedna poslovica, naše riječi kojima razgovaramo s djecom postaju njihov unutarnji glas. Zato moramo itekako paziti kako razgovaramo s njima.
